Hrabra mama želi živjeti

Prenosimo Facebook status Dina Ljutića kojim se dobri ljudi pozivaju da pomognu ‘Hrabroj mami koja želi živjeti’.

“Rak, kako brutalna riječ, izaziva bol od same pomisli, često svakodnevno mi je u mislima,

Dugo mi je trebalo da shvatim težinu bolesti te riječi, kada su mi prvi put rekli tog 17.2.2017
Vaša supruga ima rak zasad ne znamo koji je primarni, ali po cijelom je tijelu,ima i encefalitis mozga, dijete moramo poroditi sad odmah, jer ona do jutra neće izdržati…
1001 misao kako? Ne? Ne ona? Pa trudna je? Pa dijete neće upoznat mamu, pa ja ju više nikad neću vidjeti, pa molim da ju vidim još samo jednom, 1001 misao a riječi ne idu blokiran si… totalno, a još jučer birali smo kolica za Matiasa,
Danas grobno mjesto, ne to ne može ne ide…

Ponavljam si u glavi ne nisam dobro čuo, idem pitat opet, hocu ju nazvat, a njen mobitel kod mene u đepu, totalno sam dezorjentiran, nema tih škola koje vas mogu na to pripremit,..

Dok ja lutam hodnicima bolnice i mislima, u međuvremenu pripremaju ju je za porod, trče doktori, trče sestre, idu pokušati spasiti barem jedan Život..
Pola moje obitelji leži na operacijskom stolu,u rukama kirurga, molis se, proklinjes, sve u jednom,sta ako..
Kako doći doma i reći Marku, da nema više mame a ni malog brace, kako rec njenima mojima kako izaći živ iz bolnice uopće??

Oko 19.15 Matiasa su izvukli, čim sam vidio kako vuku inkubator kroz hodnik znao sam da je to on, doktor me pogledao i viknuo dođite tata…
I tada slom… Kada sam ga vidio počeo sam plakati kao dijete, moja sestra me pridržavala, stisnuo sam ju i plakali oboje, tada se i on javio poceo je plakati, tražio sam sliku barem jednu da imam, sve mi je tada vrijedilo milijune, ta jedna slika, trajalo je možda minutu, žurili su postavit ga na aparate, na odjel, ja sam trebao potpisat hrpu papira, a neznam kako se zovem!

Moja sestra ostala je u hodniku čekati, da vide što je sa Anom a ja na neonatologiji potpisujem papire,administracija ne poznaje očaj, jad i tugu..

Nažalost Anu nisam više vidio te noći dok sam ja potpisivao papire ona je odvedena na intenzivnu, zurim jurim da ju vidim kucam već je 21h ali ne puštaju, stanje je loše, ne diše, na aparatima je, kažu nazovite ujutro,…

Bespomoćan si i ocajan, pokušavas se sabrati, otici do auta i kući, putem se lomim još bar nekoliko puta, neznam kako sam vozio, mislim da nisam stao na nijednom semaforu, da sam samo išao… Htiio sam zagrliti Marka, on je jedini kojeg trenutno fizički mogu zagrliti, i poljubiti ali on već spava… Bezbrižno ne znajući kako se zivot večeras ružno poigrao sa mamom i bracom…
I kako više nikad ništa neće biti isto..

Naravno spavao nisam, u 5h ujutro idem na kamenita vrata, pomoliti se, hladno, magla,u istoj odjeci od jucer, sa istim jos gorim mislima, oko mene nikog baš nitko, opet ju hoću nazvat na mobitel i opet se sjetim da ne mogu mobitel je kod mene, ona tamo leži, samo sam ju htio vidjet, poljubit barem još jednom.

Oko 7 dolazim, posjete su od 16h,ali me pustaju na kratko, i opet lom, cjevcice, aparati, respirator sve sta je moglo bit bilo je na njoj, samo nje nije bilo, ni muk, ni pomak ništa, od žene pune i voljne života, samo zvuk aparata koji dise umjesto nje…molim ih samo jedno, ako se probudi, molim vas dovedite joj Matiasa,ne zelim da ode a da se ne upoznaju barem to,… dobivam klimajuci odgovor…

Tada idem 2 put vidjeti Matiasa, na odjelu mi dozvoljavaju doc i bit bilo kad, svjesni situacije, ne zele otežavati, rekli su tata dođite kad god ga se zaželite, ❤️.. Ja bih najradje spavao gore, a tako je i bilo, Ana na 3 Matias na 4 katu, tako daleko. A opet tako blizu majka i dijete…

Trajalo je to 40ak dana, moj dom bila je bolnica, 3 i 4 kat, 10kg u 40 dana zivci su pojeli..

Prvi dan kod kuće ni Matiasov ni Anin necu zaboraviti, Matias je došao nakon 40 dana Ana nakon 4 mjeseca, toliko emocija, zapravo ništa necu zaboraviti svega se sjećam, kad bih sve pisao ispala bi knjiga, ovo pišem da si olaksam, možda i otežam, možda si zadajem male boli da bih ublažilo velike… Neznam..
Mozda i da objasnim zašto i zato..

Zašto, zato jer Ana nikad ne bi digla ruke od mene, i dok diše neću ni ja od nje, svašta smo prošli Mt. Everest davno pregazili, a tek smo na početku puta,..

Ana je sve bolje, ali je tužna…
muče ju napadi, njen mozak teško je oštećen, ali radi i razmišlja, i sve više vidi da mene problemi i brige jedu ne mogu to sakriti, nikad joj nisam ni mogao uvjek je znala kad me nešto muči, i sad zna ali šutim i lažem, ne želim ju zamarati sa financijama, sa mojim poslom, sa problemima,nikakve vrste,… Iako je svjesna kao onaj dan kad me pitala kako ćemo kupiti grob…
Ona jedino želi da živi i da ja i djeca budemo sretni…
Eto zašto i eto zato, trebam vašu pomoć,
Da Ana bude sretna, ja moram biti sretan, a ja nikad nisam mogao glumiti nešto što nisam, zna ona to jako dobro…

Za ublažiti njene napade, i olakšati život ona mora bit sretna,..

Eksperimentalno lijecenje neurokognitive rehabilitacije, je skupo dugotrajno i zahtjeva puno istraživanja pacijenta na osobnoj razini,
Cifre su to koje ne mogu niti izgovoriti,
Naravno neke stvari nikad se vjerovatno neće povratiti, ali cilj je ublažiti, smanjiti, intezitet napadaja, krajnji cilj ukinuti totalno napadaje ili ih dovest u fazu mirovanja, da bi nastavili i poboljšali kvalitetu života pacijenta..

Sve ima cjenu nažalost,od vaših donacija kupujemo osnovno, posebnu prehranu, dodatke prehrani, vitamine, lijekove za mozak, doplatu za lijekove koji nisu 100%pokriveni,posebne kreme za osipe, sampone,kreme za svrbez, za otekline sve je to nuspojava lijekova i terapija, ali to su još mali problemi rješivi…

Od pon.,počeo sam raditi, misli lete i doma i na poslu, kako i što napraviti,.. Opcija van zasad ne igra to sam već objasnjavao,
Postoji opcija tu ali je dugotrajna, eksperimentalna, jer radi se o mozgu koji je sam po sebi neistrazen, iako bi se radilo o dugotrajnom pristupu, koji bi uključivao sve pretrage,više grana medicine, i osobni pristup to su cifre preko 100.000eu za cjelu godinu,planirano je 2 godine ili više mi nazalost te novce nemamo..

Zašto i dalje pokušavam ipak..?

Zato jer ima nade, dok i jedna sibica postoji ona može upaliti sve svijeće u vašem životu…

Sheraj, dijeli, zovi, moli,gdje bih mogao šta,
Iscrpilo me, gubim snagu ocigledno ju gubim,
Bez vas ne mogu, sherajte, dijelite, šaljite bar to, jer sam nemogu,.. Hvala svima koji pomazu koji su tu, jer….

Ja samo Anu želim tu kraj sebe i djece, veselu nasmijanu, bez napada, jedan zajednički izlet, nas 4 bez straha,ali sve ima svoju cjenu, za nas tzj izlet je nedosanjani san|