Albina Rahmatullina – prvakinja baleta HNK Split, baletni majstor i asistent koreografa u splitskom baletnom ansamblu i voditeljica Baletnog Studija HNK Split

“Za solističke uloge je potrebno još više odricanja i dodatnog rada bez praznika i manje slobodnih dana”

 

-Rođeni ste u Uzbekistanu, karijeru razvijali u Moskvi, Americi, Njemačkoj, Indiji, Italiji, Tajlandu, Hong Kongu… Kako Vas je put naveo u Split?

*Sasvim slučajno. S mužem smo radili u Moskvi kad je on dobio poziv za posao u Splitu od svoje bivše kolegice iz akademije. Odgovorio je da neće doći bez mene i eto nas u Splitu već 28 godina.

-Koliko je težak posao profesionalne balerine i koliko se on razlikuje u Splitu i Moskvi, primjerice?

*Jako je težak. To je mukotrpni fizički rad u kojem ponavljaš i usavršavaš neke pokrete i po milijun puta jer uvijek misliš da trebaš raditi bolje. Radi se dvokratno, stalno imaš probe na kojima moraš dati 200%, izvodiš pokrete koji inače nisu prirodni ljudskom tijelu, umor te prati cijeli život, a povrede na radu nisu rijetkost. Međutim, sve to nestaje čim kročiš na pozornicu i pokažeš sve oko čega si se trudio na probama. Za umjetnika nema ljepšeg osjećaja od zadovoljne publike. Razlika u baletu između Splita i Moskve je u tome da su kazališta za balet i operu odvojena od onih za drame tako da se predstave mogu održavati skoro svaki dan. Ovdje imamo manje predstava jer ima manje termina unutar ansambala. Zbog toga više vremena provodimo u dvorani. Tu je i činjenica da je balet mnogo popularniji i cjenjeniji u Moskvi.

-Split je poznat kao sportski grad, no u Baletu HNK Split vrlo je malo Splićanki i Splićana. Zbog čega je to tako, po Vašem mišljenju?

*Zbog toga što nije bilo baletne škole, naravno. Žao mi je što je tako jer u Splitu ima puno djece prirodno talentirane za balet. U našem baletnom studiju pri HNK ima djevojaka koje bi mogle mnogo postići, ali uvijek je lakše uzeti učenice sa završenom profesionalnom akademijom jer imaju kompletnu (cjelodnevnu) obuku koja traje 4 do 8 godina i to je direkcijama uvijek najlakša opcija. Što se tiče baletana, ovdje postoji stereotip da su svi muški plesači homoseksualne orijentacije iako to, naravno, nije istina. Kako u današnje vrijeme okolina dosta utječe na djecu i mlade ljude pa tako i na njihove roditelje, postoji strah od osuđivanja te iste okoline.

-Koliko se teško probiti u karijeri profesionalne balerine? Je li i u toj profesiji muškarcima lakše? Pate li balerine od efekta “staklenog stropa”?

*Probiti se teško, ali je moguće. Za solističke uloge je potrebno još više odricanja i dodatnog rada bez praznika i manje slobodnih dana. Naravno, tu je i “faktor sreće” kad dođe novi koreograf jer svatko može dobiti priliku. Nakon toga se, naravno, treba i dalje dokazivati koreografu i dati doznanja da si spreman za ulogu koju si dobio.
Što se tiče audicija, bolju priliku imaju muški plesači jer ih je manje i traženiji su. Pogotovo sad u naše moderno doba interneta i otvorenih granica kad su audicije i nova radna mjesta još dostupnija. Mi ćemo svakako željno iščekivati prve naraštaje iz naše novootvorene baletne škole.
Efekt “staklenog stropa” na svu sreću nije slučaj u baletnom svijetu već dugo vremena. Balerine na visokim položajima su vrlo cijenjene i obavljaju izniman posao.

-Što biste preporučili mladim djevojkama koje odluče postati profesionalnim balerinama?

*Upornost i puno rada. Balet ne dopušta lijenost i nemar, a rad i disciplina se isplate ako je to njihov san. Želim im puno sreće jer je balet predivna umjetnost.

 

Foto: Privatni album

D.H.

Doktore, hitno!