“U životu me je uvijek smetala i ljutila nepravda. Zato ću se boriti za Hrvatsku bez nepravde prema svim slojevima društva u kojoj će i mladi poželjeti ostati živjeti”
1. Kao 17-godišnjakinja ste otišli u rat i to ne u sanitet, nego ste cijelo vrijeme nosili pušku. Kako ste se odlučili za to? Kako danas gledate na tu odluku?
Meni osobno teško je pričati o sebi, a pogotovo o ratu. Najbolje me je opisao moj kolega iz vojske: „Kada je s prozora svoje sobe u Osijeku ugledala tenk kako drobi crvenog fiću imala je 17 godina i nije dvojila ni sekunde što joj je činiti, imala je srce kakvo mnogi nisu…“. Bila sam gardist strijelac i mogla bih sada reći, da mi je ova pamet i one godine, možda ne bih otišla. Sve bih napravila jednako, samo bi me malo više bilo strah u ovim godinama. S nepunih osamnaest godina niti ja, a niti moje kolege suborci istih godina, prvo nismo znali što je to rat, a drugo nismo znali za strah, pogotovo za strah u ratu kada metci fijuču oko glave ili cijeli dan padaju granate po položaju koji držiš.
2. Danas ste predsjednica Savjeta za ratne veterane SDP-a Splitsko-dalmatinske županije, a ujedno i SDP-ova kotarska vijećnica u Splitu 3. Kakav je status hrvatskih branitelja, veterana u Dalmaciji? Što Vi na terenu primjećujete kao problem?
Moram na početku razjasniti termin branitelj i ratni veteran. Mi smo svi za vrijeme rata bili branitelji, a nakon rata u svim zemljama pa tako i u Hrvatskoj nakon rata postajemo ratni veterani. Velika većina ratnih veterana bori se sa stigmom neradnika, uhljeba i ratnih profitera koji stalno traže povlastice, te imaju velike mirovine. To naprosto nije točno! Ratni veterani, a radi se o brojci oko 70 posto, nakon rata nastavili su živjeti svoje civilne živote i integrirali se u društvo i zajednicu u kojoj rade i žive. U razgovoru s kolegama ratnim veteranima, doznajem da im je najveći problem njihovo zdravlje, umiremo u prosjeku u 50,9 godini života. Sve strahote koje smo proživjeli na ratištu sada se manifestiraju na naše zdravlje i kvalitetu života. Zato moramo razbiti mit da su HDZ i njihovi branitelji jedini koji su obranili Hrvatsku, nasuprot svih ostalih veterana, a prvenstveno ratnih veterana koji su u SDP-u. Na svojoj koži sam osjetila prozivanja branitelja da nisam prava samo zato što sam u SDP-u i da je nespojivo biti ratni veteran, Hrvat i SDP-ovac.
Zalagat ću se za otvaranje veteranskih centara u kojima će imati sveobuhvatnu zdravstvenu skrb. Zadnjih dana i HDZ-u su puna usta veteranskih centara. Pitam se što su radili zadnje četiri godine? Zašto baš sada pred izbore obećavaju izgradnju istih? Dobro znaju da im je zadnja SDP-ova vlada ostavila gotove projekte za iste. Tko im vjeruje da će ih sada izgraditi? Ja ne!
3. Osim za prava branitelja već se godinama borite za prava jednoroditeljskih obitelji. Inicirali ste i humanitarnu akciju ‘Lijepa na djelu’ u sklopu koje se prikupila značajna količina hrane i higijenskih potrepština koje ste uručili uglavnom samohranim majkama i bakama. Kako ste došli na ideju da organizirate humanitarnu akciju baš za tu društvenu skupinu?
Kako sam i sama bila dijete rastavljenih roditelja, što je u moje doba s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila iznimka, a danas je pravilo. Preko 100 000 djece živi u jednoroditeljskim obiteljima, najčešće socijalno ugroženima jer u Hrvatskoj sudski postupci zandobivanje alimentacije traju u prosjeku do 7 godina. Osim samohranih majki, ne smijem zanemariti ni samohrane očeve koji se bore s istim problemima, samo su malo manje glasni zbog stigmatizacije društva. Najviše me je iznenadilo da sve više imamo samohranih baka koje sustav naprosto ne prepoznaje i to je jedna od najranjivijih skupina našeg društva. U humanitarnoj akciji „Lijepa na djelu“ koja je trajala tri mjeseca prikupili smo znatna financijska sredstva i za Božić razveselili četrdeset samohranih roditelja i baka s paketima hrane i higijenskih potrepština, a svaki paket je težio oko 30 kilograma.
Ove godine počeli smo planirati novu akciju „Lijepa na djelu“ za istu skupinu, ali ovaj put smo trebali skupiti financijska sredstva za plaćanje slobodnih aktivnosti djeci iz jednoroditeljskih obitelji, jer su nam se požalili da njihova djeca ne mogu pohađati izvanškolske aktivnosti kao što su: bavljenje sportom, škola stranih jezika, škola baleta, posjećivanje kina, kazališta i muzeja, ali nažalost corona kriza nas je usporila u ovoj priči. I ne, neću dopustiti da netko kaže da je to luksuz jer bavljenje sportom, dodatno obrazovanje i kultura nisu luksuz već osnovna ljudska potreba.
4. Kroz ovu priču neminovno se provlači i pitanje općeg statusa žena u hrvatskom društvu. Znamo da su potplaćene, da pate od efekta tzv. ‘staklenog stropa’. U kampanji koja je započela čujemo svakakve stavove o silovanim ženama, pobačaju…
Nama ženama nikada ništa nije bilo poklonjeno, za sve smo se trebale izboriti same. Smatrala sam da u 21. stoljeću postoji još nekoliko stvari za koje se moramo izboriti, jednake plaće, radna mjesta koje zaslužujemo, jer u Hrvatskoj imamo veći broj visokoobrazovanih žena nego muškaraca te da ćemo napokon svojim radom i velikim brojem žena u Hrvatskom saboru, barem što se žena tiče srušiti i taj stakleni strop. Pojave se na listama žene koje žale što su dobile pravo glasa. Jedino pitanje koje mi se nameće je zašto su one pristale biti na istima, ako se zalažu za ukidanje teško stečenih ženskih prava?
Za mene je pobačaj prvenstveno zdravstveni problem, odnosno zaštita zdravlja žene, jer nažalost postoje ilegalni pobačaji koji mogu ugroziti zdravlje pa čak i život žene. Osim toga, kao socijaldemokratkinja uvijek se zalažem i zalagat ću se za ravnopravnost žena, a da bi ona postojala, žena mora imati pravo na vlastitu slobodu svojih reproduktivnih prava.
5. Na SDP-ovoj ste listi za Sabor za 10. izbornu jedinicu, lista broj 13 kandidatkinja broj 14. Na čemu temeljite svoj politički program? Koja je Vaša poruka biračima?
U životu me je uvijek smetala i ljutila nepravda. Zato ću se boriti za Hrvatsku bez nepravde prema svim slojevima društva. Kao i do sada, predano ću raditi na poboljšanju života ratnih veterana, a najviše onih 70% nevidljivih ratnih veterana koji su nakon rata nastavili živjeti svoje civilne živote bez privilegija i državnih poticaja. Mi nismo išli braniti Hrvatsku kao plaćenici, već kao pravi domoljubi.
Nastavit ću se zalagati za socijalno ugrožene te se boriti za državu u kojoj će mladi poželjeti ostati živjeti.
Zato 05. srpnja IZAĐI I PROMJENI!
Doktore, hitno!
