Dr. med. Branka Erdelji-Štivić , umirovljena liječnica, spisateljica

“Osobno se vodim geslom pjesnikinje Elizabeth B. Browning: I will write my story for my better self”

-Posljednjih godina poznajemo Vas kao spisateljicu, ali Vi ste svoju mirovinu stekli kao liječnica. Kako ste odlučili postati liječnicom? Jeste li imali neke uzore? Što Vas je potaknulo?

*Za medicinu sam se odlučila pri samom kraju gimnazije. Bila sam orijentirana prema prirodnim znanostima, matematici, fizici, kemiji, a kako sam u sebi prepoznavala neki pomagački nerv, medicina se činila kao prirodan odabir. Naravno, odlučila sam zapravo instinktivno, a kasnije sam razumjela zašto.


-Gotovo 30 godina radili ste kao liječnica školske i obiteljske medicine. Kakvi su bili izazovi? Što je bilo najteže?

*Specijalizacija iz školske i adolescente medicine me privukla na prvi pogled, a kasnije sam se, uranjajući dublje, zaljubila u nju. Tada je to bila „medicina cijelog čovjeka“, odnosno integralna struka, gdje smo provodili široke preventivne aktivnosti i liječili bolesnike. Kasnije, kad je školska medicina postala samo preventivna struka, odlučila sam nastaviti svoju praksu u ordinaciji obiteljske medicine. Bilo je to izazovno razdoblje, jer sam godinama bila udaljena od patologije odrasle, a osobito starije životno dobi. Međutim, ulazeći šire i dublje u „medicinu cijele obitelji“, uvidjela sam njezine prednosti i zavoljela sam ju.

-Jeste li ikada u liječničkoj karijeri osjetili fenomen ‘staklenog stropa’? Jeste li se ikada osjetili ‘manje važnom’, manje plaćenom od muških kolega za isti posao?

*Nisam nikada u karijeri osjetila fenomen staklenog stropa. Možda zato što u strukama kojima sam se bavila prevladavaju žene…

-Očito je žar za pisanjem postojao puno prije nego ste se odvažili objaviti prvu knjigu. Kako je sve počelo?

*Istina, poriv za pisanjem je postojao i ranije, a intenzivirao se u vrijeme dok sam polazila radionice pisanja u organizaciji Udruge Nova stranica. Pri tome sam imala sreću učiti od jedinstvene književnice i prevoditeljice, na žalost prerano preminule Milene Benini. Nakon tri godine odvažila sam se i pokazala joj tekst romana, a ona je prihvatila biti urednica. Tako je nastao roman Starenje za početnike, koji je onda tiskan u nakadi izdavačke kuće Beletra, pod budnim okom Sandre Pocrnić Mlakar.
Roman govori o ženi ukorijenjenoj u dobrostojeću tradicionalnu građansku obitelj, čiji odlazak u mirovnu prati pobuna i želja za preispitivanjem odnosa koje je gradila cijeli život. Paralelno se odvija i druga narativna linija u čijem središtu je njezin alter ego: slobodoumna i nekonvencionalna žena.
Nisam se toliko bavila temom propadanja psihofizičkih funkcija u procesu starenja, koliko mogućnostima razvoja i ozdravljenja bliskih odnosa, kao i pitanjima razvoja kreativnosti i osobnog rasta nakon što prestanemo biti radno aktivni.


-Što biste preporučili mladim ženama koje odaberu medicinu kao svoj životni poziv, a što onima koje odluče biti spisateljicama?

*Medicina traži predanost i odricanja, a nije lako ni nositi se s neprestanim uvidom u nečiju patnju. S druge strane, nakon dobro obavljenog posla, donosi ispunjenje koje se može s malo čime mjeriti. Mislim da je ključno znanje, na kojem temeljimo samopouzdanje, a to onda probija i staklene stropove, ako treba.

Spisateljicama bih mogla manje savjetovati, na tom polju sam početnica. Prema mom iskustvu, potrebna je upornost, potrebno je puno čitati, učiti od najboljih i pisati. Osobno se vodim geslom pjesnikinje Elizabeth B. Browning: I will write my story for my better self.

D.H.

Doktore, hitno!