“Zašto javno nije dostupan popis ginekologa u bolnicama koji nemaju priziv savjesti?”
Što je to priziv savjesti i prigovor savjesti?
To je odluka pojedinca da odbije izvršiti neku obvezu koju mu nameće pravni sustav. Pravo na priziv savjesti proizlazi iz slobode savjesti, koja je zajamčena člankom 18. Opće deklaracije o pravima čovjeka. U čl. 47. Ustava Republike Hrvatske se izrijekom spominje i jamči pravo na priziv savjesti protiv vojne službe.
Što znači čl. 47. Ustava Republike Hrvatske? „..Dopušten je prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama…“
Danas je u Hrvatskoj – izuzev prigovora savjesti protiv vojne službe koji je izrijekom priznat u čl. 47. Ustava RH – zakonima izrijekom priznat i prigovor savjesti liječnicima, medicinskim sestrama i stomatolozima protiv sudjelovanja u medicinskim zahvatima (poput pobačaja). Pravo na priziv savjesti je zakonski priznato svim zdravstvenim i nezdravstvenim radnicima, u pogledu postupaka medicinski potpomognute oplodnje.
Ova kolumna nije o prizivu savjesti vezanim za oružane snage, već o prizivu savjesti većine ginekologa u Hrvatskim bolnicama za neobavljanje pobačaja na zahtjev. Zašto sam povukla paralelu s prizivom savjesti s oružanim snagama? Zato što je naš ministar Beroš u nedavnom intervju povukao upravo tu paralelu i nije se mogao dosjetiti niti jednog drugog primjera priziva savjesti osim za vojsku, ali… Sada dolazimo do problema, poštovani ministre Beroš. Svatko tko se pozvao na čl. 47. Ustava RH ne ide služiti vojsku, ne zapošljava se kao vojna osoba i u širokom luku zaobilazi vojne institucije. Zato ja, isto tako povlačim paralelu s liječnicima. Zašto bi netko tko ima priziv savjesti za obavljanje pobačaja ili potpomognute oplodnje bio ginekolog? U medicini postoji široka lepeza specijalizacija, specijaliziraj nešto drugo. Zar ne?
Smatram da priziv savjesti može biti pogrešan i amoralan. U nekom idealnom svijetu, savjest liječnika ne bi trebala dolaziti u sukob s njegovom medicinskom ulogom. Kod nas se često ginekolozi pozivaju na priziv savjesti iz svojih vjerskih uvjerenja. Pitam se jesmo li mi sekularna (dolazi od latinske riječi saeculum, koja ukazuje na sve ono što ne pripada religiji) država ili ne? Priziv savjesti jednog liječnika ginekologa direktno utječe na drugu osobu, u ovom slučaju na ženu koja želi napraviti pobačaj na osobni zahtjev. Puno puta sam čula, da navodno mnogi ginekolozi imaju priziv savjesti na svom radnom mjestu, ali isto tako ga nemaju u popodnevnim satima po privatnim stanovima gdje ilegalno izvode pobačaje po vrtoglavu cijenu. Statistike nam govore da je polovica pobačaja u svijetu izvedena u nesigurnim uvjetima.
Zašto javno nije dostupan popis ginekologa u bolnicama koji nemaju priziv savjesti? Zašto oni ne dignu svoj glas protiv tog famoznog priziva savjesti? Zar nas želite vratiti u srednji vijek? Nesigurni i ilegalni pobačaji imaju za posljedicu ugrožavanje zdravlja i život žene. Žene u 21. stoljeću opet se bore za davno i teško stečena prava da same odlučuju o svojoj reproduktivnoj funkciji.
Za siguran i legalan pobačaj su se u povijesti borili mnogi ginekolozi diljem Europe i svijeta, da bi mi u Hrvatskoj danas došli do faze kada žene na pobačaj odlaze u susjednu Sloveniju ili iz ostalih krajeva Hrvatske u bolnicu u Rijeci ili u privatne ginekološke ordinacije i stanove gdje u ovim potonjim to obavljaju ilegalno.
Znam da će mi protivnici pobačaja prvo spomenuti – pobačaj nije kontracepcija – naravno da nije, ni jedna žena se olako ne odlučuje na pobačaj, ali ona koja tu odluku donese, ne može je niti jedno savjetovanje sa psihologom, psihijatrom ili svećenikom odgovoriti od njezina nauma.
Zato bi se u sve škole trebao uvesti zdravstveni odgoj i od malih nogu djecu učiti odgovornom ponašanju prema sebi, svom zdravlju, svom tijelu i suprotnom spolu, ali to je već druga tema. Ipak, protivnici pobačaja su i protivnici uvođenja zdravstvenog odgoja u školski kurikulum!
Zeznuta je stvar, ta savjest!
Pojam dosta maglovit, ali koji nas ispunjava strahopoštovanjem. Nešto uzvišeno, dobro, plemenito. U realnom životu osobna savjest je zapravo prilično zeznuta stvar. Pretpostavka je da nas uvijek vodi dobrom i moralnom djelovanju, ali može biti i suprotno. Sve ovisi iz kojeg kuta je gledamo. Nekad savjest utihne, nekada je prečujemo, nekada je ušutkamo. Nekada se savjest prilagođava trenutku, nekada je umire darovi ili drugi vanjski podražaji. Strah, realan ili imaginaran, također može potisnuti savjest.
Žalosno je da je pozivanje na savjest i isticanje svoje savjesti ili djelovanje po savjesti u Hrvatskom društvu postalo jako POPULARNO ili IN.
Nažalost, tako je i kod priziva savjesti u reproduktivnoj medicini i ja bih ga nazvala „Negativan priziv savjesti“.
Priziv savjesti ovdje služi samozaštiti liječnika i liječnica od činjenja koja bi opteretila njihovu savjest i ugrozila njihov moralni integritet, a ne obazire se na profesionalne obaveze istih prema pacijentima, niti na prava pacijenta/ice na autonomiju, identitet, vlastito mišljenje, savjest i svjetonazor, privatnost te pravo na zdravstvenu zaštitu. Pri tome neminovno dolazi do kolizije osobne savjesti s profesionalnim i etičkim standardima medicine, koja danas nije (još) riješena u interesu pacijentica, paradoksalno, upravo onih zbog kojih zdravstveno osoblje i zdravstveni sustav uopće postoje.
I za kraj pitam sve naše ginekologe i poštovanog ministra Beroša, što bi se desilo u Hrvatskoj kada bi se čistačice, kuharice, spremačice, vozači hitne pomoći, administrativni djelatnici počeli pozivati na priziv savjesti? Kako bi nam tada izgledao bolnički sustav?
Možda i dobijem odgovor od gore prozvanih!
Predsjednica Savjeta za ratne veterane SDP SDŽ
Eleonora Mandić
Doktore, hitno!
