USAMLJENOST I SAMOĆA U PARU

Nadam se da je svima poznata dječja priča „Pale sam na svijetu“ Jensa Sigsgaarda.
Ne, ovo nije priča o Pali, ali je o samoći i usamljenosti u braku. Nobelovac Franqois Mauriac je jednom izjavio: „Malo se ljudi rastaje kako žive“.

Treba li ostati u braku u kojem se osjećate kao Pale, kada osjećate i živite bračnu samoću? Neki kažu sve dok partneri u braku žele dobro jedno drugome, bračna se samoća čini dobrim pokušajem da se izbjegnu dublja nerazumijevanja i nesporazumi.

Zar je stvarno tako?

Istraživanja pokazuju da su žene češće usamljene u braku od muškaraca. Također samoća i usamljenost nisu zdrave, iako je poguban utjecaj samoće na samce koji se osjećaju usamljeno (jer statistika pokazuje kako je to ipak najčešći slučaj), nije tajna da se mnoge osobe u braku ili partnerskom odnosu osjećaju jednako loše, kada su usamljene. Naime, to što živite s nekim, nažalost ne znači kako se vama to ne može dogoditi. Najčešći razlog da se to dogodi osobama koji nisu samci uglavnom je udaljavanje od partnera. Drugi, ali ne manje važan, jest izostanak podrške partnera za svoj posao, hobi, želje i snove.

Jedan od glavnih uzroka usamljenosti u braku jest razočaranje. Ono čime bračni drugovi bivaju razočarani odnosi se na njihova prethodna očekivanja i povjerenje u partnerove sposobnosti da učini korak koji je nužan. A on ili ona, umjesto koraka naprijed, ide korak (ako ne i dva) natrag! Rasuđujući objektivno, svi znamo kako život funkcionira korak naprijed, nazad dva ili obrnuto. Svi se mi zaljubimo, sklopimo brak, s još uvijek, ružičastim naočalama na očima, ali kada one padnu shvatimo da smo postali „Pale sam na svijetu“.

Kada padnu ružičaste naočale, tražimo od partnera da u kriznim situacijama i on sudjeluje. Nadalje, razočaranje, pak, izravno narušava idealiziranu sliku i odvaja dotične partnere. Često se vidi samo jedna, bolna, negativna strana razočarenja, dok se druga, jednako važna, zapostavlja. Gubitak iluzija ili ružičastih naočala znači povratak na zemlju, u stvarnost, znači otrežnjenje, spoznaja da su bili i ostali dvoje različitih ljudi.

Usamljenost u bračnom/partnerskom odnosu možemo podijeliti u dvije kategorije; socijalnu i emocionalnu usamljenost.

Što učiniti?

Ponekad je dovoljno samo pokušati komunicirati s partnerom! Najčešća greška koju svi radimo, pokušavamo promijeniti svog partnera/bračnog druga, a prvo trebamo mijenjati sebe te prihvatiti i uvažiti drugog kao različitog, te tražiti dodirne točke. Na taj način moguć je proces dozrijevanja i rasta u kojemu se nikada ne gubi nada, ali se uči voljeti drugoga unatoč njegovim manama i propustima. Nitko nije bez mane, zar ne?

Zreli, iskusni i prokušani partneri sposobni su za velike konfrontacije i kritike, a da pritom ne dovode u pitanje sveukupni odnos.

Svi smo mi različiti i kako je napisao Dragan Pavelić: „Čovjek okrenut unutra, zagledan u sebe, i onaj drugi, okrenut van i vanjskim zbivanjima, na sasvim različite načine dolaze do prostora za ostvarivanjem istih želja, fantazija i snova… I dok je prostor samoće (osame) jednome dovoljan i pouzdan, drugome je tjeskoban i neprihvatljiv…“

Doktore, hitno!