ANJINE KRATKE PRIČE: “Žena koja je plakala”

Učinilo mi se preko oka da sam vidio kako briše par suza rukavom, dok sam sjedio u prepunom zadimljenom baru. Ja sam sjedio sa društvom, a ona je sjedila za stolom sama. Ne mogu se zakleti da je plakala, ali zašto bi jedna žena upotrebljavala rukav svoje košulje osim da sakrije suze da joj ne pokvare maskaru.

Vjerojatno nije tip žene koja plače. Sigurno bi onda uvijek u torbi imala paket maramica, za svaki slučaj ako se desi da zaplače u tramvaju, negdje na klupi, u uredu… Žene koje često plaču ne biraju ni mjesto ni vrijeme. Ali zato uvijek imaju spremne maramice. Po tome sam znao da je ovo jedna snažna žena, samo što i snažnim ženama nekad popuste očni živci pa krene tih par suza. 

Društvo se zezalo, pili smo neko jeftino crno vino iz neke grozne berbe, vjerojatno je bila neka neplodna godina, od kojeg i sada osjećam kiselkasti okus na nepcu, ali svaki put kad bih preko oka pogledao za njezin stol, kao da mi je netko sipao šećer u čašu pa je i to vino klizilo dobro. 

Nije ona odmah izgledala kao da plače. Izgledala je kao da nekog čeka. Na kraju sam shvatio da nitko ne dolazi, pa mi je u jednom trenutku došlo da joj ja dođem, kad sam već vidio da pokušava spasiti šminku i da se bori s onim zadnjim gutljajem viskija.

A opet, šta bih joj ja ovakav, za nju sam samo neki bekrija, možda bi me iz pristojnosti pustila da sjednem pored. Možda.
A ja bih da mi ispriča sve. Da mi kaže koga je čekala i tko to nije došao. Tko je taj što neće njoj da dođe? Pobogu, pa ona je ta koja bi trebala nekome ne dolaziti i ona je ta koju bi netko trebao čekati.

Mislim da bih ja bio sretan i kad bih je godinama čekao za nekim stolom, samo znajući da čekam baš nju. Zašto ona sada plače? Nije svjesna da te suze vrijede kao nečije niske bisera. 

Gutam ono vino pa mi se miješaju kiseli i slatki okusi. Društvo je veselo, razmjenjuju se fore, tu i tamo opet bacim pogled na onaj stol. Nisam siguran ni da bih je ja ovakav sačuvao od prljanja rukava košulje i bacanja niski bisera. Zato nisam ustao i otišao do nje. Možda sam trebao. Možda me je trebala. Mene. Neznanca. Bekriju. Boema. Propalicu. Da podijeli sa mnom onaj zadnji gutljaj viskija pa da mi ispriča zbog čega joj je zaprljan rukav. Možda. 

Kad sam posljednji put skrenuo pogled, stol je bio prazan. Za sobom je ostavila punu pepeljaru i onaj zadnji gutljaj u čaši. Nije dočekala onoga koga je čekala, a ni ja nisam dočekao hrabrost da joj priđem.

Šteta je u čemu nam prolaze životi. Čekamo da netko dođe, čekamo da nam se nešto dogodi, čekamo da nešto prođe. Zato i ne valjamo. Zato zbog nas netko prlja rukave i prosipa niske bisera. Zato i pijemo loše vino u zadimljenom baru. 

Možda je otišla nekome tko nju čeka. Tako bi priča imala bolji kraj. Ovako, samo se sjećam tih kestenjastih očiju i razmazane maskare. A možda mi se učinilo. Samo sam gledao preko oka, možda sam krivo vidio. Stvarno je bila loša berba i vino je možda prejako.
Možda.

Anja Prajninger