Marko Torjanac, glumac i političar

“Mi zemlju trebamo ponovno kultivirat”

-Diplomirani ste glumac. Znamo da ste iz ‘kazališne obitelji’. Otac Zvonimir bio je istaknuti glumac, brat Dubrovako nagrađivani je kazališni redatelj. Bili ste oženjeni za glumicu Slavicu Knežević… Je li nešto od toga utjecalo na odabir karijere?

*Budući da sam se oženio nakon diplome, supruga nije utjecala na moj izbor, ali otac vjerojatno jest. Ali ne direktno. Pretpostavljam da je utjecalo to što sam odrastao uz kazalište koje me od malena opčinilo. Kasnije, prije samog upisivanja fakulteta, dobro sam se preispitao je li to zaista ono što me zanima ili je riječ o inerciji, ali ništa drugo u meni nije pobuđivalo toliki interes i eros pa sam zaključio da je onda valjda to to.

-Osim što se glumac, bavite se politikom. Koliko su to ‘kompatibilne’ djelatnosti?

*Komplatibilne su ako politiku shvaćate kao potragu za istinom, prvednošću i općim dobrom što politika u rukama ljudi niže svijesti nije. Mislim da su sve djeltnosti kompatibilne ako im se prilazi s tim idejama. Smatram da jedino tako društvo može napredovati. Procvati kultura i civilizacija događali su se upravo u razdobljima kad su te ideje bile na cijeni.

-Često ističete nezadovoljstvo odnosnom politike prema kulturi. No, odnos prema kulturnim ustanovama čije je sjedište u Zagrebu, puno je drugačiji od onaga prema onima koje su na jugu zemlje. Kako to promijeniti?

*Nije to samo problem geografski problem. Veći je problem što smo mi izbacili kulturu iz obrazovanja. Obrazovanje više uglavnom nema odgojnu funkciju i stjecanje kulturnih navika ovisi o slučaju, o tome jeste li naišli na profesora/e entuzijaste koji i dalje to shvaćaju kao dio svojeg poziva. Publiku gubimo i iseljavanjem, jer zadnjih deset godina odlaze u stotinama tisuća upravo obrazovani ljudi između 25 i 50 godina koji su konzumnti kulture. Kultura je uvijek u svakom smislu vezana uz vrijedosti koje se afirmiraju u društvu. Ako je društvo okrenuto negativnim vrijednostima, ono ni ne prepoznaje važnost, značaj niti smisao kulture i netrpeljivo je prema svemu što propituje i problematizira stvarnost i što otvara dijalog o određenim temama u društvu. To je prepreka novim spoznajama koje kroz kulturu dopiru i formiraju pojedinca i na društvenoj i osobnoj razini i omogućuju mu spoznajni i intelektualni rast. Mi zemlju trebamo ponovno kultivirati.

-Koliko je teško biti glumcem u Hrvatskoj? Možete li povući paralelu iz vremena vaših roditelja i danas? Može li se od te profesije pristojno živjeti?

*Vremena su neusporediva. I drukčija su. No, 70e i 80e su bile razdoblje najjače i kazališne i filmske i tv produkcije ikad na ovom prostoru. Mogućnosti su bile mnoge, a vladala je pozitivna selekcija pa je i produkcija bila sve kvalitetnija i publika zainteresiranija za kulturu. Trenutno od glumačke profesije zbog kovida mogu živjeti samo stalno zaposleni glumci u javnim kazalištima. Svi samostalni glumci, koji su i inače u nezavidnoj poziciji, jer se u nezavisnu kulturu ulaže izuzetno malo, sada su na rubu egzistencije.

-Znamo da je pandemija najviše pogodila izvedbene umjetnosti. Kazališta su dugo bila zatvorena. Ona koja su na državnim jaslama će se održati. Što je s nezavisnom produkcijom? Hoće li vaš Planet Art preživjeti?

*Ne znam hoće li preživjeti. Nezavisna kazališta trenutno ne mogu opstati. Ako ova kriza potraje, to će imati razoran učinak na nezavisnu kulturu koja je uvijek pokretač kulturnog života. Mi smo se bacili u nešto novo izazvani novonstalim uvjetima i iako niti to ne garantira opstanak, čini mi se boljim pokušati riješiti problem nego čekati da se on sam riješi, pogotovo kad je rješenje neizvjesno. No, u svakom slučaju, sva kultura, a posebno izvedbene umjetnosti, trebaju podršku i poticaj i Ministarstva i lokalnih zajednica, jer u zemljama malog broja ljudi, kultura mora biti pomognuta financijski, infrastrukturno i u svakom drugom smislu.

-Je li ‘Novo kazalište’ odogovor na pandemiju ili je to budućnost teatra?

*Ideja se pojavila kao odgovor na pandemiju, ali mi je odmah postalo jasno da je doseg te ideje daleko veći. Budući na ovaj način u kazalištu mogu uživati svi koji inače nemaju prilike gledati kazališne predstave na hrvatskom jeziku, broj publike je daleko veći. Već nas prate stanovnici otoka i naši iseljenici u drugim zemljama. On line kazalište uživo može doći doslovno u svaki kutak čime se kazališna kulturna misija proširuje i ima daleko veći doseg i učinak. Interes kod ljudi također izaziva to što je ovo jedan potpuno novi format koji gledatelji sami nazivaju kombinacijom kazališta i filma što znači da je kazališni format uspješno prebačen u on line, televizijski format i postaje jednom novom vrstom ponude koju, uz filmove i serije, možemo pratiti preko ekrana. Više od 80 posto gledatelja gledalo je već dvije ili čak sve tri predstave što znači da se gledatelji vraćaju i da je On line kazalište iskustvo koje žele ponoviti. Sve to govori nam da je ovo format koji ima budućnost, no budući da je format nov treba vremena dok se ljudi upoznaju s informacijom o njemu iako je broj publike već i sada veći nego na predstavama koje se odigravaju uživo. Pri tome moram dodati da potičemo ljude koji mogu da idu fizički u kazalište. I On line kazalište uživo se odigrava pred publikom u dvorani kazališta.

D.H.

Doktore, hitno!