ANJINE KRATKE PRIČE: “Nikad nije kasno”

“Nikad nije kasno” – rekla je. I to su bile njezine poslijednje riječi. Za što točno nikad nije kasno, pitao sam se. Za nas ili za neku novu ljubav? 

Moje je pitanje zauvijek ostalo negdje u zraku. Nikad direktno postavljeno, nikad direktno odgovoreno. 

Ali ja sam se plašio nove ljubavi. Volim samo ono na što sam navikao, što mi je poznato i lako za voljeti. 

Doduše, ona je nekad bila teška i komplicirana, ali svejedno sam je volio. Kako sada da volim neku drugu, koja nije ona? Koja se ne zove kao ona, koja se ne smije kao ona, koja nema trepavice kao ona. One luđački duge i uvijene trepavice koje su me škakljale po obrazu dok me ljubila. 

Kako sad da o nekoj drugoj sve naučim, kako da se priviknem, kako da je napravim svojom? Ni ne želim nikoju činiti svojom. Zna se koja je moja. Iako je otišla, ne znači da nije moja. Itekako je moja. 

Ne mogu tek tako sve ove godine nestati kao da nisu postojale. Pustio sam je da ode, da joj zafalim, pa kad se vrati da me voli još više. A i ako se ne vrati, ja sam je toliko vezao za sebe, sve i kad bi htjela nekom drugom dati moje mjesto, sve će je podsjećati na mene. Neće moći nikoga pustiti u svoj život. 

Osigurao sam se. Ne možeš dalje jer ne mogu ni ja. 

Iz nekoliko sebičnih razloga ne dopuštam da ovo bude kraj. Ti si podvukla crtu, ali ja imam gumicu za brisanje. Bilo bi dobro da je to neka čarobna gumica koja briše i tvoj odlazak, koja vraća stvari unazad, na početak. 

No, ipak…

Nikad nije kasno. 

Neke riječi tek sad dobivaju smisao. Sad shvaćam što je htjela time reći. Nikad nije kasno da se vrati. 

Pa da. 

Zna da se meni može vratiti kad hoće i da ću je ja čekati. Ja i živim čekajući. Ja i dišem čekajući. Njeni koferi su uvijek dobrodošli. I nikad, baš nikad za Nju nije kasno.

Anja Prajninger

Doktore, hitno!