Ja sam tebe stvarno voljela.
I žao mi je.
Ne zbog toga što sam te voljela. Ne zbog vremena koje mi je prošlo u voljenju tebe. Ne zbog svih stvari koje pamtim o tebi. Ne zbog mirisa tvoje kose kojeg još osjećam.
Nije mi žao zbog toga. Te su mi sitnice tada značile i ne mogu sebi dopustiti taj luksuz da pogazim nešto što mi je značilo i što me je činilo osobom. Što me je činilo živom. Nikad mi neće biti žao zbog toga.
Ako zbog nečega trebam žaliti to je onda zbog toga što nisam znala kako ti dopustiti da me sačuvaš. Da me imaš i da te imam onakvog kakvog te pamtim.
Žao mi je što sam uništila svaki pokušaj da mi budemo mi. Što sam svaki tvoj potez unaprijed sabotirala kao u partiji šaha. Ti si bio bijela figura, ja sam bila crna. Na toj ploči se od samog starta nazirao kraj igre sa srušenom kraljicom.
Žao mi je što sam bila ta koja je svaku nadu bacila pod vlak jer drugačije nisam znala. Moje voljenje je bilo autodestruktivno uništavanje nas samih. Žao mi je što si i ti naposlijetku odustao od svega.
Žao mi je.
Nisam znala i nisi znao. Nismo se umjeli. Zbog toga mi je žao. Žao mi je što sam dopustila da se svega ovog sada samo mogu sjećati.
A ja sam tebe stvarno voljela.
Žao mi je što smo bili kao različiti dosjei, svaki u svojoj fascikli. Povezani zločini, različiti akteri i nikad zajednički sudionici. Različite nam i presude, a iste kazne.
Ljubav, a bol. Ne ide to zajedno ni u jednoj priči. A ova priča itako od samog početka nije bila naša. Predali smo partiju šaha prije kraja da ostavimo barem malo mjesta dostojanstvu jer se kraj itako već odavno naslućivao, a tih par poteza koji su preostali nisu bili dovoljni da se kraljica spasi.
Žao mi je.
Anja Prajninger
Doktore, hitno!
