Prošlo je dugo vremena.
Danas sam prelazio ulicu kad mi se upalilo zeleno na semaforu. Iz navike sam pogledao lijevo i desno, a onda sam te ugledao. Prvo auto s moje desne strane.
Glasno si se smijala. Iako te nisam čuo jer su bili zatvoreni svi prozori na automobilu, taj smijeh mi je odzvanjao u ušima.
Kao da je jučer bilo.
Tako si se smijala kad bi mi zagorila večera koju sam satima spremao za tebe, za nas dvoje. Kroz taj smijeh bi me grlila i govorila kako svakako nisi bila gladna. Znam da si to govorila samo da meni bude lakše. I bilo bi. Sve bi bilo lakše nakon tvog osmijeha.
A oni plavi uvojci što su se slijevali niz tvoje pravilno lice i mekane obraze koji su imali mjesto stvoreno za moje poljupce, više nisu bili tu. Ošišala si se. I promijenila si boju kose.
Trenutak dok sam te gledao kako sjediš za volanom je trajao jako dugo, kao usporeni film i sve sam glasnije i glasnije čuo taj smijeh. Smijeh koji više nije moj smijeh.
Smiješ se sa svojom djecom koja su trebala biti naša.
Vjerojatno im pričaš o nestašlucima iz svog djetinjstva. Možda je na radiju zasvirala pjesma iz tvoje mladosti, a ti je pojačala do kraja.
Vidim, imaš dva klinca. Vjerojatno liče na tebe, tako smo ih mi zamišljali. Imali smo i imena. Ali nije nam se dalo. Previše sličnosti i previše različitosti sudaralo se u isti tren, a ponos je bio skuplji od ljubavi.
Desio nam se bankrot zbog prevelikog uloga bez pokrića. Precijenili smo se. A moglo je svašta biti od nas. Od svega što je moglo biti, mi smo odabrali ništa.
Prešao sam ulicu, ti me od svoje sreće nisi ni primjetila. Okrenuo sam se da se još jednom uvjerim da nisam sve umislio od pustog nedostajanja.
Nisam. Ista si, osim što nema plavih uvojaka. Ista si, osim što imaš dva klinca. Ista si, samo ti je osmijeh još ljepši.
Ista si.
I isti sam. Samo što nemam tebe. A prsten još čuvam. I par slika. Drugo nemam ništa. I ne treba mi. Toliko sam navikao na ovo nedostajanje da ne znam što bih bez njega. Sraslo je sa mnom kao kad se dvije različite biljke priljube i postanu jedna.
Drago mi je da si sretna. Barem jedno od nas dvoje.
Ja sam bio i dužnik i jamac za kredit ljubavi i ponosa i plaćam do kraja života za ono što nisam znao sačuvati.
Neke priče previše koštaju, a mene je ova stajala najskuplje.
Anja Prajninger
Doktore, hitno!
