NAJDOKTORICA Stomatologinja, Dea Jurić Peković, dr. med. dent.

 

– Nema ništa ljepše od osmijeha zadovoljnog pacijenta i od osobnog zadovoljstva kad se riješi neki „težak“ slučaj-

Petu godinu za redom za ‘Najdoktoricu’ izabrana je splitska stomatologinja, Dea Jurić Perković, dr. med. dent. Upitali smo je, koja je tajna tog velikog uspjeha?

* To je, naravno, velika čast ali i odgovornost prema ljudima koji su mi ukazali povjerenje. Prije svega se trudim biti čovjek a tek onda terapeut. Pacijenti cijene osobni pristup koji gajimo u našoj ordinaciji. Sa svakim porazgovaramo, saslušamo ga, pokušamo opustiti i objasniti svaki postupak. Nije lako sjesti na stomatološki stolac, pa se trudimo maksimalno im olakšati. Mislim da ljudi znaju prepoznati nečiji trud i ljubav prema poslu. Moram naglasiti da zasluga nije samo moja, već i kolegica koje rade zajedno sa mnom jer doista funkcioniramo kao tim.

-Koliko je teško raditi u stomatološkoj ordinaciji u ovim vremenima pandemije?

*Svakako je teže raditi nego u normalnim uvjetima. Stomatolozi su i inače izloženi zaraznim bolestima zbog izrazito bliskog kontakta sa pacijentom, a pogotovo sada u vrijeme pandemije korona virusa jer se virus najlakše širi aerosolom koji nastaje radom u ustima pacijenta sa rotirajućim instrumentima (bušilicom). Teže je i zbog nošenja cjelokupne zaštitne opreme cijelu smjenu, a i sam protokol donekle otežava i komplicira sam rad. Ponekad mi se čini da je trenutno naglasak ponajviše na zaštiti od korona virusa i da to stomatološki problem zbog kojeg je pacijent u ordinaciji stavlja u drugi plan.

-Kada i kako ste odlučili postati liječnicom? Kako je tekao Vaš profesionalni put?

*Nisam oduvijek razmišljala o stomatologiji niti sam sebe zamišljala kao liječnicu. Željela sam biti i učiteljica i kuharica i arhitektica…Nakon završene matematičke gimnazije znala sam da želim raditi nešto vezano za medicinu. Moja sestra, koja je od malih nogu željela biti stomatolog, navela me da prijavim i stomatologiju. Kad sam položila prijemni ispit na Stomatološkom fakultetu Zagrebu nekako sam znala da je to pravi izbor. Kako je vrijeme odmicalo u to sam bila sve sigurnija. Nakon završenog fakulteta zaposlila sam se u privatnoj ordinaciji.
Nedugo nakon toga postala sam i stručni suradnik u nastavi u zubotehničkoj školi. Rad sa djecom u nastavi i sa odraslima u programu prekvalifikacije dao mi je jedan sasvim novi pogled na ovu profesiju. Učeći njih i ja sam mnogo toga naučila.
Prije trinaest godina ukazala se prilika koju sam iskoristila i otvorila sam svoju vlastitu ordinaciju.

-Jeste li ikada pomislili odseliti u inozemstvo?

*Nikada nisam ozbiljno razmišljala o odlasku u inozemstvo. Jako sam vezana za svoju obitelj i ne mogu zamisliti da smo daleko jedni od drugih. Sigurno je da vani neke stvari bolje funkcioniraju nego kod nas ali nekako nisam uvjerena da je sve baš tako sjajno kako većina ljudi vjeruje. Želim pronaći sklad između privatnog i profesionalnog života i mislim da je to puno teže postići negdje vani nego u Hrvatskoj.

-Je li u ovom poslu teže ženama nego muškarcima? Jeste li ikada osjetili rodnu diskriminaciju?

*Ovaj posao zahtijeva predanost i težak je i fizički i psihički. S obzirom na stalni napredak tehnologije i razvoj struke traži stalno praćenje i educiranje da bi mogli ići ukorak sa novim saznanjima i pružiti svojim pacijentima najbolje. S obzirom da kod nas žena još uvijek nosi najveći dio obiteljskog života na svojim leđima, mislim da je muškarcima ipak lakše.
Nas stomatologinje većina pacijenata doživljava ravnopravnima s muškim kolegama ali ipak je bilo nekoliko situacija gdje bi pacijenti znali komentirati kako nemamo dovoljno snage za izvaditi zub ili slično. S druge strane, znaju reći da smo nježnije i imamo „mekšu“ ruku.

-Što biste preporučili mladim djevojkama koje odluče postati stomatologinjama, liječnicama?

*Mogu svima preporučiti da slijede svoje želje i da ne odustaju kad naiđu na prepreku. Najvažnije je da rade ono što vole. Posao stomatologa, koliko god bio zahtijevan, predstavlja i veliki izazov i zadovoljstvo. Nema ništa ljepše od osmijeha zadovoljnog pacijenta i od osobnog zadovoljstva kad se riješi neki „težak“ slučaj.


D.H.
Doktore, hitno!