//Mr.sc. JASNA KARAČIĆ: Epilog 2020. godine u zdravstvenoj zaštiti iz Europske perspektive

Mr.sc. JASNA KARAČIĆ: Epilog 2020. godine u zdravstvenoj zaštiti iz Europske perspektive

-Zapadne Europske zemlje zaista nam trebaju biti primjer jer znaju kako spajati privatno i javno zdravstvo, a i refundirati pacijentima novac ako idu u privatne ustanove, time rasterećuju liste čekanja u bolnicama-

Koronavirus značajno je pogoršao zdravstvenu sliku kako nacije, tako i zdravstvenog sustava, koji je i prije pojave pandemije bio na ‘staklenim nogama’.

O aktualnim problemima razgovarali smo s Jasnom Karačić, pravobraniteljicom za pacijente, predsjednicom UNESCO odjela za prava pacijenata medicine utemeljene na dokazima, katedre za Bioetiku te stručnjakinjom za zdravstvenu diplomaciju

-Kako je 2020. godina u krizi COVID-19 obilježila živote pacijenta?

*2020. godina će se zasigurno svima urezati u sjećanje. Za mene je bila specifična. Toliko izazova sa kojim se ad hoc trebalo suočiti. Planovi su bili jedno, ostvarenje je bilo drugo, sigurno ne onako kako smo planirali i željeli.
Godina je počela više nego dinamično, no nitko nije ni mogao zamisliti koja će svjetska kriza uslijediti. Jednostavno je sve stalo i trebalo je uspostaviti upravljanje krizom. To se posebno odrazilo na pacijente koji su preko noći ostali bez zdravstvene zaštite. Znamo da je strah najveći neprijatelj koji je uspio paralizirati i najbolje stručnjake. Tako su pacijenti bili izloženi riziku zbog nepružanja medicinske pomoći koja im je trebala, što zbog neznanja od novog normalnog koji se prezentirao u kliničkoj praksi, a što iz osjećaja bespomoćnosti, da bi se zaštitili i zdravstveni radnici i pacijenti.
Građani su kontinuirano suočeni sa dnevnom dozom informacija koja ih preopterećuje. Tim više što su izloženi raznim stručnjacima ili samo onima koji sebe smatraju stručnima za temu COVID-19 te javnosti daju kontradiktorne odgovore, time dovodeći u zabludu pacijente. Takva praksa se pokazala izuzetno štetnom te ima loš utjecaj na pacijente. Pogotovo, kada dolazi i do međusobnih konflikata među samim znanstvenicima. Nitko ne odgovara za izrečeno, iako takvim nepromišljenim izjavama direktno dovode u opasnost pacijente.

-Izabrani ste za Patient Ombudsman-a na razini EU, što to znači za pacijente?

*International Council of The Patient Ombudsman © zaštićeno je ime organizacije koja ima za cilj utjecati na pozitivne promjene u europskom zdravstvenom sustavu koji zajedno uključuje pružatelje zdravstvene zaštite i pacijente. To je ono što predstavlja Hrvatska udruga za prava pacijenata kao jedina u Hrvatskoj, no upravo zbog problema sa kojima se pacijenti suočavaju u Hrvatskoj te koji nisu adekvatno riješeni, adresiramo probleme među drugim državama, tražimo najbolje solucije za pacijente, te prosljeđujemo sudu za ljudska prava specifične slučajeve.
Među najvažnijim inicijativama a za promicanje prava pacijenata je Europska nagrada za najbolju medicinsku praksu, prijedlog nominacije za Nobelovu nagradu za medicinu, zatim uspostavljanje kriterija za unificirani informirani pristanak na razinama svih država, te protokoli za odgovore na pritužbe pacijenata. Jedan od prioriteta je i prekogranična zdravstvena zaštita.

-Povezani ste sa cijelom svijetom, a ne samo prepoznati u Europi, kako to implementirate u Hrvatskoj?

*Zdravstveni sustavi se razliku od zemlje do zemlje. Europski zdravstveni sustav pruža pacijentima prekograničnu zdravstvenu zaštitu. No pojedine zemlje to pravo ograničavaju, među njima je i Hrvatska. Tu praksu svakako treba promijeniti, te uzeti najbolje od svake države. Kriteriji moraju biti jednaki za sve, liječnički recept mora vrijediti i biti priznat u svakoj državi, kao uputnica i druga dokumentacija. No zbog nepoznavanja sustava, pacijenti u Hrvatskoj jesu diskriminirani.
Npr. talijanski zdravstveni u kojem je i krenula priča o pravobranitelju za pacijente primjenjuje u većem opsegu prava. Sveučilišna bolnica u Padovi, gdje sam gostujući predavač na poslijediplomskom studiju za sigurnost pacijenata pokazala je izniman interes za rješavanje pritužbi od strane pacijenata koji rijetko kada moraju pravdu tražiti putem odvjetnika.
Belgijski zdravstveni sustav je pokazao najbolju satisfakciju kod liječnika i pacijenata, istovremeno i zdravstvenu skrb među najboljima u EU. ULB Sveučilište u Bruxellesu jedno je od rijetkih koji ima istraživački centar zdravstvene politike i od njih sam mnogo naučila te sva znanja nastojim primijeniti u Hrvatskoj.
Zapadne Europske zemlje zaista nam trebaju biti primjer jer znaju kako spajati privatno i javno zdravstvo, a i refundirati pacijentima novac ako idu u privatne ustanove, time rasterećuju liste čekanja u bolnicama. Također veća je autonomnost liječnika, te puno više zadataka obavljaju sami, a rijetko rade u ambulantama sa medicinskom sestrom. One su rezervirane za bolničke odjele i na taj način se riješio problem njihovog manjka.

Amerika je druga strana medalje javnog zdravstva. Boravak na Medicinskom fakultetu na Harvardu, pružio mi je iskustvo i razuvjerio ono čega sam se najviše bojala, a to je da pacijenti koji nemaju zdravstveno osiguranje neće biti zbrinuti. Američka medicina jako je posvećena ljudskim pravima, bioetikom, sa snažnim naglaskom na HIPAA zaštitu podataka u medicinskoj praksi, slično onom što je u EU relativno novo, a to je GDPR.

S kolegama na katedri za Bioetiku Sveučilišta u Haifi, Izrael redovito provodimo konferencije o politikama zdravstvenih sustava, i kao predsjednica UNESCO odjela za prava pacijenata medicine utemeljene na dokazima tražimo najbolje načine za direktne prijedloge za implementaciju zdravstvene politike u kliničkoj praksi.

-Prvi ste u Hrvatskoj koji provodite istraživanja o zdravstvenoj diplomaciji, kako ona može pomoći u novim situacijama koje nam prijete poput COVID-19?

*Ponosna sam što sa svojim timom na Medicinskom fakultetu u Splitu pod vodstvom prof. Ane Marušić radim temu zdravstvene diplomacije koja u Hrvatskoj nije prepoznata, a također je malo stručnjaka i na području cijele EU, dok u Americi predstavlja jednu od najvažnijih diskusija.
Zaista nije lako biti prvi u nečemu gdje je vrlo teško doći do podataka. To zahtjeva 24 satnu posvećenost radu što znači noći i noći nespavanja. Globalna zdravstvena diplomacija predstavlja najveći rastući izazov u medicini 21. stoljeća te postaje jedan od vodećih znanstvenih izazova na svijetu u globalnoj zdravstvenoj zaštiti. Ona je nezamjenjiva u prikupljanju i korištenju informacija i inovacija pri postizavanju širih ciljeva vanjske politike kako bi bili spremni na nove prijeteće pandemije. Nadam se dati javnosti ubrzo vrlo važne i korisne podatke koje ćemo publicirati.

-Godinu završavate sa izdanim priručnikom za studente medicine: „Pacijent utemeljen na dokazima“. To je prvi korak u rješavanju problema pacijenata?

*Do sada nitko nije učio studente medicine kako razgovarati sa pacijentima. Kada bi znali da bi se više od 70% pritužbi izbjeglo, da se problem iskomunicira i aktivno uključi pacijenta u procese odlučivanja, definitivno bi to bio glavni fokus kurikuluma. Glavna raspravna tema priručnika sadrži načela kako se nositi s izazovom medicinske karijere, biti najbolji liječnik u očima pacijenta. Priručnik ima specifičan doprinos u edukaciji za studente medicinskog fakulteta te pomaže budućim liječnicima u snalaženju u situacijama u kojima se svakodnevno suočavaju s nizom problema kada moraju pružiti zdravstvenu zaštitu pacijentima na način da im je dostupna i razumljiva kada moraju objasniti procedure vezano za njegovu bolest i stanje.
Mjere poboljšanja znanja bi trebale obuhvatiti sve generacije liječnika: prije i poslijediplomske studente, ali i ostali dio liječničke populacije, kroz programe kontinuirane medicinske edukacije vezano za komunikacijske vještine i prava pacijenata. Od izuzetne je važnosti da studenti medicine nauče prepoznati pacijente sa slabom zdravstvenom pismenošću jer pacijenti koji ne razumiju medicinu imaju problema sa ostvarivanjem svojih prava. Mnogi pacijenti imaju poteškoća u razumijevanju medicinskih termina, a to je osobno važno u potrebi za pridržavanjem medicinskih naputaka. To predstavlja „lošu zdravstvenu pismenost“ ili ograničenu sposobnost razumijevanja i komuniciranja zdravstvenih problema ili donošenja odluka o zdravstvenim problemima. Predstavlja ozbiljno stanje jer pacijenti slabe zdravstvene pismenosti često dugo čekaju prije odlaska liječniku, za koje razdoblje im se bolest već pogoršala, često su hospitalizirani i vjerojatnije je da će tijekom liječenja imati medicinskih komplikacija. Oni također imaju više zdravstvenih problema od ljudi koji imaju višu zdravstvenu pismenost.

-Znamo da ste uvijek aktivni, da li nam možete otkriti barem jedan od planova za 2021. godinu?

*Svi planovi usmjereni su promjenu zakona o pravima pacijenata koji se nije promijenio od svog početka. Govorimo o 2004 godini. Takav više nije primjenjiv niti može slijediti modernu medicinu.
Treba poraditi i na edukaciji pacijenata, njihovoj odgovornosti i aktivnoj ulozi u liječenju.
Dajući važnost drugima, dajemo važnost i sebi, a ne obrnuto kako se često misli da se autoritet stječe ignoriranjem drugih. To je pogotovo osjetljivo pitanje kada pacijent dolazi liječniku sa problemom i već u startu se osjeća inferiorno, jer ima problem. Tada mu treba puna pažnja i podrška uz interpersonalni odnos. Pacijent nije uputnica i nalaz sa dijagnozom, pacijent je osoba sa emocijama. Dobar liječnik liječi dijagnozu, a vrhunski liječnik pacijenta sa dijagnozom. To čini razliku, a ne stručnost i znanje. Pacijenti radije izabiru liječnika po tome koji će sa njim biti više u interakciji, nego u odnosu na njegovu stručnost. Ona im je manje bitna. Ne zaboravimo placebo efekt kada pacijent ode kući zadovoljan jer ga je netko prepoznao kao osobu, a ne dio statistike. Problemi će postojati uvijek, ali kada ima volje, ima i načina za rješavanje problema. Iz grešaka treba učiti, a ne ih uporno ponavljati.
Treba ohrabriti pacijente da šalju pritužbe. One nam trebaju služiti da iz njih izvučemo pouku, kako biti bolji i učinkovitiji. Svi mi bez iznimke, možemo biti i bolji ljudi i bolji stručnjaci.

D.H.

Doktore, hitno!