Upoznajte najmlađu vozačicu autobusa u Hrvatskoj

Prije svega željela bih se predstaviti i pozdraviti sve čitatelje, a posebno Vas, te Vam se zahvaliti što ste baš mene odabrali i pišete o meni. 

Ja sam Ivana Rumenović, dolazim iz Brinja. Imam 22 godine. Trenutno živim u Crikvenici, te radim na Otoku Krku kao vozačica autobusa. Za sebe mogu reći da sam osoba velikog srca punog ljubavi i dobrote, te kako me mnogi nazivaju: “dobri duh” – zašto baš tako? Pa uvijek sam spremna za zezanciju, a posebno kada je neki smijeh u pitanju pošto sam vedrog duha punog volje za životom.

-Dolazite iz malenog ličkog mjesta, Brinja, u kojem još uvijek vlada tradicionalni pogled na “muška i ženska” zanimanja. Kako to da ste se odvažili postati vozačica autobusa, a tek su vam 22 godine? 

Tako je! Sve je to počelo iz neke zezancije, a na kraju je to prešlo u ozbiljno postizanje uspjeha i evo me, vozim. Na to sam se odlučila doslovno preko noći i samo rekla: “idem, ništa me ne košta!” – iako, koštalo me jako puno jer sam prvo radila prekvalifikaciju za školu i to u Zagrebu. Da ne kažem da nitko od obitelji nije znao za to jer su u početku svi bili skeptični upravo zbog toga što je to “muški” posao. Stalno sam lagala o tome gdje idem i prelazila tolike kilometre, a da nitko nije znao za to, sve dok nije završilo. Sada mi je to sve smiješno. Tek nakon prekvalifikacije sam upisala kategoriju u Rijeci.

Nekako sam se na to odlučila iz razloga jer sam osoba koja ne može biti na mjestu. Vozila bih dan i noć, te također i putovala. 

A što se tiče godina, za to mogu samo reći: “ako neću sada dok sam mlada, kada ću onda?” Haha – uistinu, život je nepredvidiv. Kada sam navršila 18 godina i položila za auto, nisam ni sanjala da ću jednog dana i za bus polagati, a sada već razmišljam o motoru, a nakon motora možda avion (haha), jer ipak godine su samo broj, a život je uistinu jako nepredvidiv… 

-To nije bio Vaš prvi izbor u školovanju i zanimanju. Što ste prije toga radili?

Da, istina, nije mi bio prvi izbor. Završila sam srednju u Otočcu za poslovnu tajnicu. Iako, ja sam htjela ići u kozmetički smijer, no to je bilo u Opatiji, Lovranu, te se moja obitelj nije složila s tim da ja kao “mala curica” odem tako rano od kuće. I tako sam završila u toj administraciji, a nakon završene srednje škole završila sam u papirima. Radila sam u Rijeci, odnosno na Orehovici u divnom knjigovodstvenom i računovodstvenom uredu kojeg se često sjetim s divnim kolegama, zaista mi je bilo predivno. Nakon toga sam otišla u sadašnju firmu i također radila u uredu, ali u ovom slučaju prodavala karte na šalteru. Skoro tri godine sam u istoj firmi. Prvo prodaja karata, a sada vozačica.

-Vozači autobusa uglavnom su muškarci. Kako se snalazite u tom svijetu? Jeste li ikada osjetili diskriminaciju? 

Hah, dobro pitanje. Pa ovako, vrlo sam komunikativna, snalažljiva i nemam neke poteškoće s time da su mi sve kolege muškarci. Mogu čak reći da su oni naspram žena med i mlijeko. Ako možeš na lijepo, dogovoriš sve, a ako ne možeš, s oproštenjem, pošalješ ga u rodni kraj, zahvališ se i otiđeš.

Ima svakakvih dogodovština jer ipak su to muškarci. Krenuvši od uleta, do neke da ne kažem, “bolesne spike” pa svega ostalog, ali nađe se i pokoji razumni kolega s kojim možeš čak i kavu popiti.

Što se tiče diskriminacije – nažalost, to me “ubija”, ali jako je puno ima! Moram ju čak i citirat jer to baš pogodi čovjeka koji se toliko borio da postigne ono što voli, te kad mi sve kolege s kojima sam vozila, a pogotovo prvi kolega s kojim sam sjela za volan kad sam postala službeno u firmi vozačica autobusa nakon 2-3 dana vožnje kaže: “Svaka tebi čast! Uživam u tvojoj vožnji. Moram te odmah pohvaliti, nisi svjesna kako dobro voziš, samo tako nastavi! Dam se kladit’ da malo koji muškarac i nakon toliko godina rada zna tako dobro voziti.” 

I onda kad ti netko nakon toliko uloženog truda i toliko pozitivnih komentara ne dopušta da napreduješ već ti kaže: “čuj, ti si žensko!” – znači, kad to čujem, doslovno bolje da mi lupi šamar nego da mi to kaže. 

Ne kudite konja kojeg niste jahali! – neka Vam ova rečenica bude na pameti kada nekog poželite diskriminirati. 

Eto, u skoro svim državama je žena broj 1 u poslovima poput vozača autobusa, aviona, bagera… a kod nas je još uvijek sve podosta “nerazvijeno”. 

Iako, ja i dalje imam samopouzdanje i bez problema bih se zaputila sama i do Švicarske jer znam da se ne bih izgubila. Često kažem kako svaka ulica ima početak i kraj. Ako sam u nju ušla, negdje ću morati izaći.

-Koja Vam je bila najteža situacija za volanom autobusa?

Za sada se još nisam susrela sa teškom situacijom za volanom. Jedini stres koji sam proživjela prije nekog vremena je bio jedan stariji gospodin, koji naravno više nema živaca za mladu djevojku koja je s 22. godine postigla što on valjda ne bi ni s 222. godine pa je bio nervozan i pokušao mi poremetit koncentraciju za vožnjom, tjerajući me da vozim preko ograničenja. Jer, on zna da se tu može, kako on kaže, a ja znam da se tu po školski može kako piše na tabli, ali eto, nisam se dala pa smo preživjeli i tu situaciju.

-Što vas najviše veseli u radnom danu kada sjednete za volan? 

Ajoj, pa puno toga lijepog, moram priznat. Najviše me veseli što neću biti na jednom mjestu 7-8h. Onda me vesele svakakvi ljudi koje sretnem. Bila to djeca koja me ponajviše okružuju, bili to odrasli ljudi, a bili to penzići. A  bome, bili to i muškarci i mali dio žena koji mi mašu, šalju poljupce (haha), pokazuju s prstima lajk, odnosno da im se sviđa vidjeti ženu za volanom…

Stvarno ima puno toga lijepog što me u cijelom danu okružuje.

-Pored posla se bavite i humanitarnim radom. Pomagali ste i pomažete socijalno ugroženim obiteljima. 

Da, istina. Prvo smo sestra i ja pomagale predivnih 6 malih anđela koji su ostali bez majke, nažalost.

Nakon toga sam se odlučila za pomoć djece u Africi. Bila sam u nedoumici oko jedne organizacije na Facebook stranici pod nazivom: “Kolajna ljubavi” – ali nakon konzultacija s nekim ljudima odlučila sam se odmah im se javiti na e-mail. Nakon toga sam čekala dok su mi našli dijete, te sam tako sada kuma jednoj predivnoj djevojčici u Tanzaniji.

Nevjerojatna ljubav, ali i najdivniji osjećaj koji čovjek može osjetiti kada nekome pomogne. Moram priznati da pomisao na to da sam učinila dobro djelo, ne samo za jednu djevojčicu, nego za više djece me toliko uveseljava da ne mogu opisati koji osjećaj čovjek u tom trenu može osjetiti u srcu. Nevjerojatno nešto! 

Naše kumstvo se nastavlja sve do dana dok je budem mogla pomagati, a kada ne budem mogla, prepustit ću kumstvo nekom drugom. No nadam se da se to neće desiti, te da ću je dok sam živa moći pomagati, a još bi sretnija bila kada bi ju danas-sutra i upoznala. 

Sada trenutno provodim još jednu organizaciju za pomoć jedne divne majke i njezinog sina, a tjedan prije toga sam pomogla također jednu majku i njezinih troje djece. Bilo je iznenada, ali mislim da je njima to bio najveći i najdivniji dar koji su mogli dobiti ove godine. 

Planiram uvijek pomagati koliko god da mogu, to me jako veseli i ispunjava mi srce. 

Uskoro krećem u sljedeću akciju za pomoć maloj dječici koju su roditelji ostavili u Zagrebu u bolnici. Također se skuplja pomoć za te male siročiće, a ja znam da moje malo njima znači puno.

-Zaista ste primjer jedne mlade osobe koja može i treba nadahnuti svih da budu hrabriji, uporniji i bolji ljudi. Otkud tolika energija za sve što radite u životu? 

Prije svega, hvala Vam puno na tako divnim riječima. Hm, pa šta se tiče energije, ni sama ne znam od kud je izvlačim. Valjda taj moj vedri duh me tjera, tjera i tjera da samo guram naprijed. 

Ako me išta može slomiti, to je onda vjerojatno ljubav. Imam veliku želju udati se, te roditi minimalno troje djece, i mislim da bi nakon toga iz jedne kune pravila deset kuna.

Za obitelj koju bih stvorila bih sve napravila u životu, te bi me to još više tjeralo naprijed. Ne znam, ali jednostavno u meni gori neka želja da ću danas-sutra postići nešto nepredvidivo kada se udam i rodim djecu.

-Što biste preporučili mladim djevojkama koje odluče postati vozačicama autobusa ili odaberu neko drugo neobično zanimanje?

Pošto sam ja osoba koja nema granice, i koja ne zna za nešto što ona ne može, prvo bih Vam poručila da poradite na svom samopouzdanju i egu. Priznam, i sama sam poradila na tome nakon što sam pročitala jednu knjigu u kojoj piše: “Kim K. je lijepa jer ona za sebe kaže da je lijepa, te također i mi svi to mislimo. Lady G. je čudna jer vješa meso po sebi, sama to misli, i mi to mislimo” – i to je istina.

Zato poradite na sebi prije svega! Kakve su Vam misli, tako Vam i je u životu. Nakon toga što postignete ta dva uspjeha, vjerujte mi, uspjet ćete u svemu. Pa i u tome da Vas udari u glavi da bi vozile avion, bus, bager, bavile se sasvim nečim nepoznatim, otvorile svoju neku radnju i borile se same za sebe, vjerujte mi, uspjet ćete. Dobre misli, dobra jutarnja poruka dok se gledate u ogledalo i uspjele ste! 

Na što god da se odlučite, ja Vam već sada želim sreću i puno uspjeha. Ništa ne dolazi preko noći, treba se samo boriti i sve će se postić prije ili poslije. Nemojte odustati od svojih snova jer život je jedan jedini, i za Vas mora biti najbolji!

Ostanite mi zdravi u ovo doba Corone, 

Voli Vas Vaša, kako bi dječica rekla, šoferica Ivana.

Pozdrav svima gdje god se nalazili trenutno dok čitate ovo i već u samom čitanju postižete plus za sebe, svoj ego, svoje samopouzdanje i svoje bolje sutra! 


D.H.

Doktore, hitno!