ANJINE KRATKE PRIČE: “Božićne pahulje s posvetom”


Još jedna zima je u nastanku. Vidiš kako sve oko tebe gubi boje i odjednom se i ti tako počneš osjećati. Blijedo i hladno iznutra. Nema tu pomoći. Priroda i čovjek su oduvijek najbolji prijatelji, nema razloga za brigu, to je sasvim prirodno.

Božić se bliži. Hodam ulicom džepova pustih kao sama Sahara i počinju mi ići na živce svi oni ushićeni ljudi koji svake godine imaju radostan Božić, prepun boja i mirisa koji se podrazumijevaju u tom dijelu godine. Miris kolača i borovih peteljki šire se iz svakog toplog doma. 

Gledam sve te ljude kako rukama prepunim još uvijek neumotanih poklona užurbano idu otvarajući i zatvarajući vrata skupih i otmijenih dućana i pomislim kako bih bila sretna da sam ja na listi onih za koje su te poklone kupovali. 

Kroz raskidani dio moje jakne prostrujao je tako snažan i hladan nalet vjetra da se ukrutila svaka dlačica na mome tijelu. Ruke sam skvrčila u prazne i šuplje džepove što sam dublje mogla, nadajući se da će mi se ponovno vratiti osjet na vrškovima mojih, već pomodrijelih prstiju. 

Oko mene sve je puno snijega, djeca se vesele, hvataju pahulje, ne misle na okrutnu hladnoću i uopće im nije hladno. Baš kao što sam se i ja nekada veselila prvim snjegovima, pomislih, i utrnulom rukom razmaknuh snijeg s trošne drvene klupe s koje mi se pružao pogled na čitavu božićno osvijetljenu ulicu. 

Božić je, ljudi se raduju, a ja se više nemam čemu radovati. Svjesna da sam praznih džepova i da nemam topli dom ukrašen božićnim kuglicama ni snijegom ispisane prozore, da mene ne čekaju oni mirisni kolači ni peteljke bora i da me nitko nigdje ne čeka, nastavljam udisati hladne čestice zraka koje lede moje suze i prije nego poteknu. Možda su i potekle, ali ih nisam osjetila na obrazu od prevelike zime. 

Svaki udisaj bi mi nanovo sledio pluća, a svaki izdisaj bi ih opet pokrenuo. Borila sam se protiv hladnoće i osjećaja i nisam znala koja je borba teža. Slap moje kose padao mi je preko očiju, ali godilo mi je jer naleti vjetra nisu puhali direktno u moje lice. 

Taman kad sam se prisjećala okusa maminih božićnih kolačića s čokoladom iz nekog davnog djetinjstva koje se činilo tako daleko, kao da ga je živio netko drugi u nekom drugom životu, prišla mi je jedna djevojčica, vukući me za lakat jakne. 

Upitala me smije li sjesti do mene, a ja sam joj nagonski brižno rekla da je previše hladno da tu sjedi, pa je pristala sjesti mi u krilo. Nisam mogla vjerovati svojim ušima kada me je ta ista mala djevojčica upitala zašto sam tako tužna i zašto u ovo vrijeme nisam kod kuće s obitelji. 

Tada nisam ni znala što da joj odgovorim ni kako to preoblikovati da bi ona to mogla razumjeti. Ali, ona nije ni sačekala moj odgovor, već mi je dala lizalicu u obliku božićnog drvca i kao vjetar, tajanstveno otišla. 

Na klupi sam sjedila još dovoljno dugo da bi se na mojim bedrima i ramenima nakupio debeli sloj bijelih pahulja. 

Mala djevojčica mi je još uvijek hodala mislima. Rukama sam otresla snijeg s nogu i čula tupi udarac o pod. Sagnuh se i ugledah pločicu s imenom.
Anna.
To je pisalo. 

Snijeg se pod vjetrom zavio zrakom, ulica je odjednom postala prazna, više nije bilo djece koja su se igrala, a rasvjeta je bila pogašena. Kao pred san, kad sve utihne i ne znaš jesi li budan ili si već u drugoj dimenziji. Tišina je prevladala i više ne znam jesam li tu ili sam negdje drugdje, ali ne znam gdje drugdje. Ja nemam drugdje. Mrak je, ništa ne osjećam. 

Možda je ipak bilo pred san. 

Danas stojim pred vlastitim okićenim borom, vadim pločicu s imenom iz džepa i držim je u ruci. Prisjećam se one duge i hladne prosinačke noći kada nisam imala gdje poći i kada su svi bili sretni što dolazi Božić, osim mene. Tada se nisam imala kome i čemu radovati, sve dok mi nije prišla mala, tajnovita i nepoznata djevojčica i ukazala mi da Božić ima drugu svrhu te da život nije cjelina, već male sitnice, razdvojena poglavlja koja mogu promijeniti tok svega, baš kao što je Anna promijenila moj. 

Ovaj Božić dočekujem pred razigranom vatrom u kominu, s vlastitom obitelji, božićnim ukrasima i snijegom ispisanim prozorima. Ovaj snijeg je za Annu, mislim u sebi i na grančicu bora kačim pločicu s imenom. 

Ovo su pahulje s posvetom.

Anja Prajninger

Doktore, hitno!