POMAŽEMO OBNOVI SISAČKE GLAZBENE ŠKOLE Naš ambasador je don Ante Žderić

-U akciji možete sudjelovati kupnjom dizajnerske zaštitne maske s potpisom Šime Kovačevića-

Povodom katastrofalne serije potresa koji su prije nekoliko tjedana pogodili područje Banije i okolnih krajeva Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine, pokrenuta je sveobuhvatna akcija pomoći stradalom stanovništvu te obnove porušenih domova i druge infrastrukture. Jedna od potresom oštećenih zgrada je i Glazbena škola u Sisku, spomenik kulture nulte kategorije i dragocjena kulturna ustanova tog grada i kraja. O važnosti te zgrade govori i činjenica da je do Drugog svjetskog rata to bila sinagoga. U akciju obnove Glazbene škole sudjeluju glazbenici i druge javne osobe i ustanove iz cijele domovine.

Naš portal sudjeluje prodajom dizajnerskih zaštinih maski, koje je za ovu akciju dizajnirao naš novinar i modni dizajner Šime Kovačević, koji, među ostalim ističe:

„Iako su zaštitne maske izišle iz bolnica na ulice i postale svakodnevnica od ove čovječanstvu do sada nepoznate pandemije nazvane koronavirus, ove (maske) ipak u sebi nose poruku dobrote – kupovinom ove maske štitite sebe i pomažete drugima, konkretno – obnovi Glazbene škole u Sisku!“.

U akciji sudjeluje i nekoliko osoba iz javnog života, a jedan od njih je i svećenik iz Splita don Ante Žderić, s kojim smo ovom prilikom razmijenili i nekoliko prigodnih misli.

– Živimo u „olovnim vremenima“ u kojima smo se najprije suočili s opakom i nevidljivom bolešću, a potom i katastrofalnim potresom. U obje katastrofe najviše su stradali obični, „mali“ ljudi, radnici i umirovljenici. U akciji pomoći upravo su se takvi „mali“ ljudi najviše iskazali. Kako Vi gledate na ovu situaciju? Jesu li institucije zakazale? Može li se tim ljudima u potrebi bolje pomoći?

*Vrijeme u kojem živimo jest teško i složeno, ali povijest, osobito ona u XX. stoljeću, poznaje ista pa i teža razdobolja. Ako pomislimo na dva svjetska rata i pandemiju Španjolske gripe između njih, veliki potres iz 1962. godine i niz kriza, uviđamo da ovo što sada svi proživljavamo nije u svemu potpuno nova situacija. No, nju možemo promatrati i jednom drugom optikom – kao lekciju iz koje učimo i u kojoj imamo prilike (p)ostati bolji, odgovorniji ljudi. Da, najviše su stradali „mali“ ljudi i upravo su najviše pomogli i prvi u pomoć priskočili upravo „mali“, obični građani. To je najzastupljeniji dio našeg društva i dobro razumije kako je biti u nevolji, posebno poučen iskustvom Domovinskog rata i poraća. Što se institucija tiče, ne bih rekao da su zakazale, ali djeluju prilično sporo. Da, ljudima u potrebi može se bolje pomoći i to dugoročno – izgradnjom kvalitetnih prometnica, otvaranjem radnih mjesta i kvalitetnom natalitetnom politikom.

– Brojne su humanitarne akcije u tijeku. I udruga „Doktore hitno!“ pomaže. Sa svojim portalom od samog osnutka pomaže i provodi brojne akcije. Često su one simbolične, no ovdje nije u pitanju samo materijalno?

*Točno. Ljudima u potrebi uz materijalnu pomoć važna je i emocionalna podrška. Znati da netko daleko misli na tebe, da se trudi organizirati akciju za tebe i tvoje bližnje, da misli na budućnost i obnovu tvoga razrušenog doma, crkve ili glazbene škole. Važno je da ti ljudi znaju da nisu napušteni.

– Ljudi u teškim situacijama pokušavaju pronaći utjehu, razlog i smisao života. Vi kao svećenik znate što treba vjernicima. Ali, što je s ateistima? Što njima poručiti?

*Radosna vijest evanđelja nije rezervirana samo za one koji prihvaćaju Božju opstojnost, tj. za vjernike. Ona je takva da se u njoj mogu naći svi ljudi, bez obzira na svjetonazor. I ateisti, naravno, imaju potrebu osmišljenja vlastitog života, trpljenja i smrti. Oni u kriznim situacijama dijele s vjernicima i dobro i zlo. Božji sud svakom čovjeku neće se temeljiti samo i isključivo na svjetonazoru, nego na dobroti. Bog nije isključiv. U tom smislu ateisti u krizama, kako osobnim tako i društvenim, u dobroti i plemenitosti, u pomaganju i žrtvi za druge ostvaruju smisao vlastitog postojanja. To je njihov put do osmišljenog života i vječnog spasenja i onda kada toga i nisu svjesni. To je dio nepronicljive Božje pedagogije s ljudima. Raj je pun dobrih ljudi od kojih nisu svi za života bili vjernici.

– Završili ste dva fakulteta. Teologija je bila Vaš životni odabir. U isto vrijeme nastavili ste njegovati neke, za svećenike netipične aktivnosti. Odlazite u teretanu, bavite se umjetnošću… Jesu li to neki recepti za kvalitetniji život u ovom svijetu?

*Biti svećenik ne znači živjeti u nekom svom paralelnom, pomalo arhaičnom svijetu. Isto tako, to ne znači izgledati, odijevati se i ponašati kao da čeznemo za nekim prošlim vremenima za koja mislimo da su bila bolja. Jer nisu. Nije moguće vratiti vrijeme i rekonstruirati neko zamišljeno idealno društvo. Takvo društvo nije nikad ni postojalo. Zato je za svakog, pa i za svećenika, važno živjeti u svom vremenu, živjeti normalno, i u svim aktivnostima suvremenog načina života stavom i međuljudskim odnosima svjedočiti da je Kristov kriterij ljubavi prema Bogu i čovjeku tvoj životni credo. To nije moguće ukoliko i svećenik ne živi s narodom i za narod, u svakodnevnici suvremenog društva koja obuhvaća i sport i umjetnost.

– Za Vas kažu da ste netipični svećenik zbog toga što svoje stavove o politički „vrućim“ temama javno dijelite. Prenose Vas mediji. Jeste li imali problema zbog toga?

*Ne bih rekao da sam atipičan svećenik. I drugi crkveni službenici se rekreativno bave sportom i aktivni su na društvenim mrežama. Ja se više od pola života bavim i novinarstvom, pa sam možda malo vještiji od drugih. Po struci sam i profesor povijesti i arheolog, pa sam imao prilike razvijati komunikacijske vještine. Teme kojima se bavim ne bih nazvao političkima, više društvenima. One se dotiču svakog našeg građanina bez obzira na politička uvjerenja. Problema zbog toga nisam imao, a ako netko i komentira negativno ili uvredljivo, time samo otkriva vlastitu bizarnost i nevažnost.

– Što biste poručili mladićima koji odluče biti svećenici? Koliko je to zvanje podložno mijenama? Koliko je privlačno i izazovno mladom čovjeku?

*Svaki je čovjek pozvan tražiti svoju sreću u životu. Ostvarenje te sreće je ostvarenje Božje volje. Nekog Bog poziva u brak, nekog u posvećeni život. I jedno i drugo je jednakog dostojanstva. I jedno i drugo traži žrtvu i odricanje. Tko to nije spreman, nije spreman ni u brak, niti u svećeništvo. Oboje podrazumijeva odgovornost i odricanje, što nisu prihvaćene kategorije u suvremeno, zapadnom svijetu. Odatle i kriza braka i kriza svećeništva. To dvoje je povezano. Čovjek ne doživljava vrijednim ono oko čega se nije trudio, žrtvovao. To olako shvaća. Bježi od obveze. Svećeništvo nije ni lakše, niti teže od braka. Tu si odgovoran za druge. Podložno je uvijek novim izazovima koje postavlja suvremeno društvo. To ga čini i teškim i privlačnim mladom čovjeku. Tko je hrabar – prihvaća izazov. Tko nije, tavori svoje dane i (p)ostaje neostvarena osoba.

– Naš portal sudjeluje u akciji pomoći obnove sisačke Glazbene škole. Zanimljivo je da je ona smještena u bivšoj sinagogi. Diplomirani ste arheolog. Kakvo je Vaše mišljenje o odnosu prema kulturnoj baštini i židovskom nasljeđu kod nas?

*Mislim da je i kulturna baština kod nas jedna od žrtava svih kriza kroz koje je prošlo naše društvo. U tom kontekstu mi se židovska baština čini zapostavljenom. Najprije, mislim da je pitanje stradanja Židova u Drugom svjetskom ratu (holokaust) u našem školskom sustavu premalo zastupljeno. Djeca o tome ne znaju ni približno dovoljno. Vezano s tim, u društvu se malo zna da su sinagoge u Sisku, Križevcima ili Osijeku kasnije prenamijenjene. Zagrebačka sinagoga, srušena u Drugom svjetskom ratu, nikad nije ponovno izgrađena. Malo tko zna da je u Splitu jedna od najstarijih sinagoga u Europi.

D.H.

Doktore, hitno!