ANJINE KRATKE PRIČE: “U meni ima života”

U meni ima života. Shvatila sam to na najbanalniji način dok sam već rutinski jutros izlazila iz autobusa. 

Ja sam izašla, a autobus je krenuo. Starica sa rukama punim vrećica nije stigla ući prije nego su se vrata zatvorila. Potrčala sam i mahala ne bi li me vozač primijetio u odrazu retrovizora. 

Htjela sam da baka uđe u taj bus i stigne kući na vrijeme da pripremi onu salatu koju je kupila na štandu s domaćim povrćem. 

U meni ima života. Za mene i za druge. U meni ima još one instinktivne želje da pomognem nekome. U meni još uvijek postoji dijete koje vjeruje u čuda. Život te nekad natjera da pogasiš sva svjetla za sobom i ljudi ti ponekad uguše želju za dobrim. 

Ali život ti nekad donese i ljude koji upale sva svjetla kad ulaze i udahnu ti inspiraciju. Nekad naiđeš na nepoznatog čovjeka koji ti u trenu popravi dan, a nekad kraj sebe imaš ljude koji te čitav život sputavaju. Naviknu te na prosječnost i uvjere te da ne možeš biti više od toga. 

Uvjere te svojim primjerima da je bitno samo ono od čega imaš korist. Uvjere te da trebaš gledati samo sebe, kao što to oni rade. Uvjere te da je dobrota precijenjena i da će te svatko prevariti čim mu se pruži prilika. 

Naučiš od njih da imaš obrambeni mehanizam i u slučajevima kada nisi u opasnosti. Jer treba biti na oprezu. Naučiš da se braniš i kad nisi napadnut. Naučiš okretati glavu jer nije tvoj problem. Naučiš ne pomoći jer ne možeš dobiti natrag. 

A onda dođe baka sa vrećicama kojoj odlazi autobus i shvatiš da u svijetu vidiš ono što nosiš u srcu, pa potrčiš za autobusom i baki pomogneš da u isti uđe, dok ti vozač nabacuje osmijeh kroz retrovizor. 

U meni ima života i nećete ga ubiti. Dok god ima onih koji će me učiti da je dobrota precijenjena, ja ću paliti svjetla gdje god da dolazim. U meni ima života i na prosječnost ne pristajem. U meni ima života i ne možete ga ugušiti praznim opravdanjima kako je sve uzalud. 

U meni je dijete koje nikada neće narasti i čuda će uvijek biti moguća. 

U meni ima života i sve manje mjesta za one koji su me u drugačije uvjeravali. 

Anja Prajninger

Doktore, hitno!