ANJINE KRATKE PRIČE: “Čežnja”

ANJINE KRATKE PRIČE: “Čežnja”
Anja Prajninger

Anja Prajninger

Nisam znao kako da joj se približim, a nisam htio ni ostati udaljen. Nisam htio biti u sjeni, a plašio me svaki korak prema njoj.

Izjedala me ta tišina koju sam htio razbiti, a bila je kao neprobojno staklo.

U meni je želja buktala kao raspirena vatra, podmetnut požar koji nisam imao čime ugasiti. Gledao sam je, i ona je mene gledala. Ali strah me je kočio kao uplašeno dijete koje se u masi otrgnulo majci iz ruke. Pogubljeno i očajno, preplašeno i zabrinuto. Kao srna koju progoni vuk.

Očajnički sam je želio dotaknuti, a istovremeno sam se očajnički suzdržavao. Možda ne bi razumjela, možda ne bi uzvratila dodirom.

I vječno sam ostao tamo negdje, ni blizu, ni daleko. Taman toliko da me boli daljina, taman toliko da me ošamari blizina.

Svaki put.

Čežnja me pratila na svakom koraku kao sjena. Nisam mogao pobjeći pa sam ostao, a želja je vazda ista. I onda, i sada, i dok me bude, i dok nje bude.

Čežnja se pretvorila u tugu, srna se pretvorila u plijen, a ja sam ostao željan i razapet među onom blizinom i daljinom.

Ni tamo ni ovamo, ni njen, a ni svoj.

Želja me dotukla i pregazila. Želja me dogorila, od želje sam presušio i od želje sam propao. A mogao sam svašta, da sam imao petlju. Ali nisam. Eto.

Anja Prajninger

Doktore, hitno!

Koristimo kolačiće i druga slična tehnička rješenja kako bismo poboljšali vaše iskustvo s našom web stranicom, analizirali obrasce korištenja i isporučili relevantne oglase. U našoj ažuriranoj Polici Privatnosti možete pročitati više o tome koje podatke prikupljamo i kako ih koristimo.