Andrija Babić prvi je doktor znanosti na splitskoj Hitnoj

 

 

-S 10 godina ostao je bez majke, ali tako dobio dodatan impuls da ostvari svoje ciljeve i ispiše povijest-

Andrija Babić (32) prije nekoliko je dana postao prvi doktor znanosti u Zavodu za hitnu medicinu Splitsko-dalmatinske županije. Rodom iz Runovića u Imotskoj krajini još 2006. godine krenuo je u želji za novim znanjem prema Splitu. Tek je te godine shvatio kako je medicina njegov životni put, zapravo izazov koji si je postavio jer ‘medicina je bila najteža’. Takve su barem stavove o tom zanimljivom području imali njegovi vršnjaci.

Ipak, nikad nije požalio, iako od svog djetinjstva doslovce ništa nije slutilo kako će Andrija postati čovjek kojemu će zanimanje biti briga za druge.
– Uvijek sam se igrao svećenika kao dijete. Baka mi je pekla hostije, ne ove beskvasne nego debele. Pričešćivao sam po susjedstvu – smije se Babić dok za Dalmacija News govori da se ovaj dio izostavi jer ‘što ako ga žena čuje’.

Kao 10-godišnjak ostao je bez majke. U selu ju je udarilo vozilo. Na mjestu nesreće je preminula. Od šestog razreda osnovne škole Andrija je tako trebao nadomjestiti ženu koja je trebala biti oslonac, rame za plakanje i podrška kad je teško i lijepo. Nimalo ugodno ni ostvarivo. Život ga nije mazio, ali sve ono potrebno je imao. Trudili su se svi oko njega, kaže, pa je prilikom dolaska u Split on trebao samo učiti. Sve drugo mu je bilo osigurano. Od ispeglane odjeće, ručka svakog dana u isto vrijeme i kupljenih knjiga.

– Puno sam se puta pitao je li gubitak majke bio još jedan dodatan motiv da ostvarim svoje ciljeve. Uvjeren sam da se ne bih trudio da uspijem da sam imao sve servirano u životu – govori Andrija Babić.

Povijest na splitskoj Hitnoj ispisao je disertacijom naziva ‘Analiza rizika od pristranosti i korištenja te procjene u analizi osjetljivosti u Cochraneovim sustavnim pregledima’. Ovako tako složen naslov pobliže zvuči u riječima običnog laika.

– Moj rad govori o kvaliteti dokaza u medicini. Znate, da bi se dokazala učinkovitost nekog postupka ili lijeka potrebna su istraživanja. Naravno da je za sve to potrebno vrijeme i novac, a postoji i nešto što objedinjuje više istraživanja na neku temu što se zajednički zove sustavni pregled. Kako se ne bi radilo istraživanje na nekoliko tisuća ljudi, onda se u literaturi pronađu svi radovi s istom temom pa se onda donosi zaključak. Ja sam analizirao Cochraneove sustavne preglede na način da sam i u najboljem tražio mane. Tražio sam mane ne kako bi kritizirao, nego kako bi potaknuo da buduća istraživanja budu još bolja – objasnio je.

Kao student, zanimljivo je, Andrija je radio i u Fini. Skenirao je ovrhe. Nakon završenog fakulteta prijavio se na sve natječaje koje je nudio Zavod za hitnu medicinu županije. Od Imotskog, preko Splita pa sve do Vrgorca. Dobio je Vrgorac u kojem je prvotno radio na zamjeni, a kasnije i na neodređeno vrijeme.

Manjak samouvjerenosti na početku nadoknadio je iskustvom, ali, tvrdi nam, nikako nije htio raditi u Runovićima jer ‘najteže je biti prorok u svome mjestu’.

– Čudan je to osjećaj kada nakon šest godina fakulteta dođeš na Hitnu pomoć i ne znaš za što služi koji lijek, a za što koja otopina. Trema i nesigurnost. Ali s godinama je sve sjelo na svoje mjesto – priča Babić.

Prvu tešku intervenciju imao je već drugog radnog dana. Turistu je pozlilo u autobusu, ali mu nije bilo spasa. Pretrpio je težak srčani udar. Pokušaji reanimacije bili su uzaludni.

– Najgore je, svakako, kada na prometnicama život izgube mladi ljudi. Tada bi i kamen proplakao. Niti jedan normalan čovjek neće ostati hladan na takve događaje – odgovara na pitanje s čim se sve suočio u svojoj karijeri.

Najveća podrška su mu supruga Darija i njegovi Emanuela, Marin i Matej. Za početak životne epizode doktorata zaslužna je profesorica Livia Puljak, a uz posao i obiteljsko vrijeme Andrija svakako nađe vremena za vjeru i zabavu pa je tako vrlo aktivan u crkvi Gospe u Siti u Strožancu, ali drago mu je i zapjevati pa je tako pripadnik tamošnjeg crkvenog zbora, pučkih pivača, ali i zbora liječnika.

Andrijino zanimanje, koje znači i ljubav još je jedan dokaz kako smo svi u životu upućeni jedni na druge i da nam je svima katkad potrebna ljudska, ali i prijateljska pomoć. Međuljudski odnosi trebali bi biti dvosmjerna cesta s istim znakovima zabrane s obje strane, iako je to katkad teško. Ipak, priča o Andriji i njegovom povijesnom ostvarenju ciljeva još je jedan pokazatelj kako su svugdje oko nas ljudi vrijedni pozornosti, ljudi s ambicioznim ciljevima i još većim uspjesima, ljudi koji tako postaju inspiracija i uzori nekim novim doktorima, znanstvenicima ili tek širiteljima dobrote i sreće, piše Dalmacija News.

D.H.

Doktore, hitno!