ANJINE KRATKE PRIČE: “Gdje se sklanjaju ljudi kad se sve završi?”

ANJINE KRATKE PRIČE: “Gdje se sklanjaju ljudi kad se sve završi?”
Anja Prajninger

Anja Prajninger

A onda je, najednom, prestala njena ljubav prema meni. Brzo se to primijeti, ali sporo se prihvati.

Teško je prihvatiti da više nisi nekome što si bio prije. Da pogled nije isti i da odluta istog momenta kad se susretne s tvojim. Da su dodiri postali sve rjeđi i oštriji, da nema one mekoće pod kojom se zapale vatrometi u vama. Da su daljine među nama postale nepovezivi otoci u moru izgubljenih nadanja. Da su svi brodovi koji nas spajaju izgubili plovidbene redove.

Teško je sebi objasniti da više nećeš biti ono što si bio sa nekim. Da se odvajate i odlazite svatko sebi, a ti ni ne znaš gdje je to tvoje tebi.

Ogromne nakupine neizgovorenih riječi s obe strane su nas dovele do zida koji više ne možemo preskočiti. Stvorile su se svemirske tišine koje se ni vrištanjem ne mogu nadglasati.

Sličnosti među nama su se već odavno počele smanjivati, a različitosti su postajale sve veće i jasnije. Samo su nas navike tjerale da hodamo u istom pravcu koji nema cilja. Tjerao nas je i strah. Bojali smo se da će biti teže ako svatko krene svojim putem.

Neke stvari se teško prihvate. Neke stvari ne prihvatiš nikada. Neke stvari prihvatiš tek kada ih shvatiš, ako ne shvatiš prekasno.

Nama je već otkucavalo pet do dvanaest, a tih zadnjih pet minuta je trajalo kao čitava jedna vječnost, ako vječnost uopće postoji.

Zajedno smo držali prst na okidaču, ali ja sam oduvijek bio preslab za taj stisak. I ovu borbu sam prepustio tebi kao i sve do sada iz onog straha da te ne izgubim.

Strah me nadvladao i brodovi su otplovili, redovi plovidbe su se izgubili, vatrometi su se ugasili. Sve je već odavno završilo, samo ja nisam završio sam sa sobom. Samo ja ne znam gdje se sklanjaju ljudi nakon što se sve završi.

Teško je prihvatiti da je prošlo nešto za što si mislio da je za zauvijek. Ljudi olako koriste tako velike riječi. Zauvijek je prevelika riječ za nešto što može kao voda proteći kroz svaku pukotinu.

Mi smo protekli.

Protekli kroz pukotine, kroz ponore, kroz tišine, kroz zidove, kroz prste na okidaču. Kroz pucanj i presudu.

Eto to smo.

Od svega što je bilo i što smo mogli biti, mi smo se sveli na jednu riječ.

Protekli.

Anja Prajninger

Doktore, hitno! 

Koristimo kolačiće i druga slična tehnička rješenja kako bismo poboljšali vaše iskustvo s našom web stranicom, analizirali obrasce korištenja i isporučili relevantne oglase. U našoj ažuriranoj Polici Privatnosti možete pročitati više o tome koje podatke prikupljamo i kako ih koristimo.