ANJINE KRATKE PRIČE: “Novi je dan”

Potiskivao sam duboko u sebi sve osjećaje koje sam imao, samo da bih za društvo izgledao kao normalan lik, iako sam bio sve, samo ne normalan.

Noćima nisam spavao, ali bih svakako čitav dan proveo trudeći se da imam nekakav prirodan kez na licu, da bih izbjegao vazda ista pitanja, na koja mi se nije dalo smišljati dovoljno dobre i uvjerljive odgovore, koji bi svakako bili jedna velika laž upakirana s mašnom. A ljude svakako nije briga, samo su znatiželjni. Ne volim da netko svoju znatiželju hrani sa mnom.

Taj svoj lažni kez sam doveo do takvog savršenstva, da gotovo sam sebi povjerujem da sam sretan u nekom trenutku. A i to je laž. U mom slučaju sve je laž.

U srž nikada nisam zalazio ni sa kim. Ne bi mene ovaj svijet razumio. Dobio bih etiketu pa bih tek onda imao problem kako da se nosim s njom.

Ovako mi je bilo lakše. Barem ja to tako sebe uvjeravam. I oni koji su mi bliski, žive sa mnom u laži. S godinama istreniraš sebe da ne zamaraš druge, i s vremenom i oni prestanu s pitanjima i primjećivanjem.

Zaborave, zaboraviš, gledate se, smijete se, družite se i sve je kako treba biti.
Samo što nije. Tebi nije, njima kako kada. Ali i to je u redu. Navikneš.

Kad dođem kući, kad legnem, i ujutru kad ustanem uz prvu cigaretu razmišljam o svemu onome o čemu nemam vremena razmišljati dok sam u programu uvježbanog keza i ostalih popratnih sretno lažnih emocija.

Smišljam kako da ovog puta zavaram i sebe, da još malo dublje potisnem sve, da testiram dokle mogu, a da ne eksplodira, ili ne daj Bože, da se prelije. Sve što se prelijeva izaziva još veći nered. Nisam siguran da bih mogao podnijeti veći nered od ovog. Zato držim sve do gornje granice. Dalje ne smijem.

Ugasim cigaretu, zavežem vezice na cipeli i uključim program sretnosti prije izlaska iz stana.

Novi je dan, idemo.

Anja Prajninger

Doktore, hitno!