DON ANTE ŽDERIĆ: USKRS, SVETKOVINA NADE

DON ANTE ŽDERIĆ: USKRS, SVETKOVINA NADE
D.H.

D.H.

 

 

-Ne znam kako, ali osjećam da Uskrs sve preobražava na neki čudesan način, očima nevidljiv, da sve čini boljim-


Uskrs je svetkovina radosti i nade, najveća u crkvenoj godini. To je najveći dan u povijesti svijeta i ljudskog roda. Dan bez usporedbe ni s jednim drugim. Dan koji povezuje nebo i zemlju, Božji i ljudski svijet, povijest i nadpovijest, vrijeme i vječnost. Dan u kojemu su Božja i ljudska stvarnost postale jedno, na početku procesa koji će svoju puninu dosegnuti o Kristovom slavnom dolasku na kraju vremena. Radujemo se jer slavimo svetkovinu koja nadmašuje sve druge, svetkovinu koja je označena kamenom uklonjenim s vrata groba, s vrata života.

Ne znam s čime bih vam usporedio Uskrs. Ja to uopće ne znam objasniti. Mislim da nitko od ljudi i ne može objasniti otajstvo Kristovog uskrsnuća. To je nešto što je daleko izvan dosega našeg shvaćanja. To nisu mogli razumjeti ni apostoli. Tek im je iskustvo susreta s Uskrsnulim otvorilo oči. Teško da bi drugačije povjerovali.
Ono što znam o Uskrsu je to što osjećam. A to što osjećam, mislim, ne bi stalo u sve riječi svijeta. Sve su one presiromašne da bi mogle izraziti ono što Bog čini u srcima i životima onih koji su povjerovali u ovo otajstvo. Znam da

Uskrs sve čini novim. Znam da uskrsni dan uvijek zasja nekim novim sjajem i da, kao nožem, prereže onu turobnost Velikog tjedna. Znam da, kad počne bogoslužje, Uskrs dobije posebnu dimenziju, da je to odraz neba u našem malom svijetu, tračak slave Tabora koju su učenici iskusili u Kristovom preobraženju.
Znam da se tada sve u meni mijenja, da sve ostane isto, ali opet više ne biva isto, da sve, nekako, dobije boju, okus i miris. Ne znam kako, ali osjećam da Uskrs sve preobražava na neki čudesan način, očima nevidljiv, da sve čini boljim.

Osjećam da je Uskrs jamstvo nade da će sve u životu i smrti doći na svoje, da se za dobro vrijedi boriti, ma koliko god se ta borba činila uzaludnom. A čini se takvom toliko puno puta… Uskrs mi daje misliti da mi život nije zatvoren ispod ovog neba i u ovom komadu vremena, omeđenom začećem i preminućem. Ne razumijem kako, i nemam racionalne argumente za to, ali Uskrs u meni uvijek probudi neku nadu koja mi kaže da svaka patnja na kraju ima neki svoj smisao. I da ni jedna suza nije uzalud prolivena. Ja to ne shvaćam, ali onaj plamičak uskrsne svijeće mi se, iako tako slabašan, čini jači od svake sile, moći, ljudske zloće i tame.

Ne mogu to sebi objasniti, ali duboko vjerujem da u tom mojem doživljaju Uskrsa nebo ima svoje prste. I hvala mu na tome. S Uskrsom je život ljepši. Ne kažem lakši, nego ljepši. Smisleniji. Vjera mijenja optiku našega pogleda. Riječ je o neprocjenjivom daru koju nepovratno mijenja osobu i život darovanog. Tim darom će naš grob postati mjestom prolaska, a ne konačni cilj života. Njime naša tjelesna smrt biva označena kao zarez, kojim se rečenica života nastavlja u vječnosti. Prazan Isusov grob kao radosnu vijest mogu svjedočiti samo oni koji istinski vjeruju. Svjedočiti riječju i životom o susretu s Uskrsnulim najveći je dokaz Isusovog uskrsnuća.

Ne znam što bih vam još napisao/rekao. Samo znam da želim da i vi iskusite barem malo onoga što sam vam pokušao prenijeti ovim mojim trapavim pisanijama.

Autor: don Ante Žderić, upravitelja župe Gospe Fatimske na Blatinama – Škrapama u Splitu

Doktore, hitno!

Koristimo kolačiće i druga slična tehnička rješenja kako bismo poboljšali vaše iskustvo s našom web stranicom, analizirali obrasce korištenja i isporučili relevantne oglase. U našoj ažuriranoj Polici Privatnosti možete pročitati više o tome koje podatke prikupljamo i kako ih koristimo.