HRVATI KOJI SU PREŽIVJELI POTONUĆE TITANIKA

HRVATI KOJI SU PREŽIVJELI POTONUĆE TITANIKA
D.H.

D.H.

 

 

 

-Priča o Mari, Ivanu i Nikoli-

Prije nekoliko dana, točnije 15. travnja bila je godišnjica potonuća Titanika. Najveći brod na svijetu, „nepotopljivi“ 15. travnja 1912. godine u dva sata nakon ponoći povukao je u smrt 1514 ljudi od 2224 koliko ih je bilo na brodu.
Na Titaniku su uz brojne putnike bili Mara, Ivan i Nikola iz Hrvatske.
Mara Osman-Banski iz sela Vagovina kod Čazme u vrijeme tragedije imala je 31 godinu. Mara je bila šnajderica, raskošne ljepote, čiji je muž otišao u Ameriku trbuhom za kruhom nekoliko godina ranije. Kada je uštedio dovoljno novaca, kupio joj je kartu za Ameriku. Imali su troje djece koja su se kasnije trebala pridružiti roditeljima. Kasnije je Mara prepričala kako se spasila. Kada je brod udario u santu baš je bila na plesnom i zabavljala se. Nije paničarila, već je za ruke zavezala dvije tikve te uzela dvoje djece i skočila u hladan ocean. Iz oceana su je izvukli poluživu ljudi iz jednog čamca za spašavanje. Kada je stigla u Ameriku dugo vremena je provela u bolnici, a u Hrvatsku se više nikada nije vratila. Umrla je u SAD-u 1930. godine.

Drugi je Ivan Jalševac iz Topolovca kraj Siska. U Ameriku je krenuo kako bi obitelj spasio od siromaštva. Bio je najstariji od dvanaestoro djece. Punih dvadeset i pet godina je skupljao hrabrost da bi zapisao svoja sjećanja na tragičnu noć s 14. na 15. travnja 1912. godine. Tako je nastao jedini pisani dokument o tragediji na Titaniku kojeg je ostavio preživjeli Hrvat. Za vrijeme potonuća bježao je prema gornjim palubama i na putu je svjedočio nevjerojatnim scenama. Neki su se nekontrolirano smijali, drugi plakali, treći molili, a neki su samo psovali. To je bilo užasno.
Nakon samo mjesec dana boravka u Americi vratio se u Hrvatsku. Kada se vratio u rodno mjesto svi su bili iznenađeni, ali i sretni što ipak nije poginuo. U svoji zapisima navodi da je od taka imao strah od vode i tada bi mu se pred očima pojavljivao nagnuti Titanik, a u ušima bi mu odzvanjali krici putnika s Titanika. Do kraja života živio je u Topolovcu gdje se bavio poljoprivredom. Umro je 1945. godine.


Potonuće Titanika preživio je i Nikola Lulić Draja iz Konjskog brda kraj Perušića. Te 1912. godine imao je 29 godina i to mu je bilo treće putovanje „preko bare“. Prvi put je preplovio je Atlantik 1902. godine, radio je pune četiri godine kao rudar i solidno zarađivao. Nikola je volio putovanja, bio je svjetski putnik. Drugi put je otišao u Ameriku i bio vodič svojim Ličanima na tom dalekom putovanju, a prednost mu je bilo poznavanje Engleskog jezika. Drugi put se vratio nakon Prvog svjetskog rata, a svi koji su ga poznavali kažu da se jako promijenio jer je imao grižnju savjesti što je jedini preživjeli od 16 Ličana koji su pošli na put s njim. Tada se bavio poljoprivredom, nikada nije pričao o tragediji na Titaniku. Nikola je umro 1962. godine u 80. godini života.
Katastrofa Titanika ostavila je cijeli svijet u šoku, zbog ogromnih ljudskih gubitaka i regulatornih te operativnih grešaka koje su dovele do tragedije. Javne istrage koje su uslijedile dovele su do velikih poboljšanja u pomorskoj sigurnosti. Jedna od najvažnijih posljedica je utvrđivanje Međunarodnog sporazuma za sigurnost života na moru (SOLAS) 1914. godine, koji dan danas osigurava pomorsku sigurnost.

D.H.
Doktore, hitno!

Koristimo kolačiće i druga slična tehnička rješenja kako bismo poboljšali vaše iskustvo s našom web stranicom, analizirali obrasce korištenja i isporučili relevantne oglase. U našoj ažuriranoj Polici Privatnosti možete pročitati više o tome koje podatke prikupljamo i kako ih koristimo.