//PERISKA Od milijuna, ostalo ih je samo pet

PERISKA Od milijuna, ostalo ih je samo pet

 

-To je dobra vijest-

 

Na Cresu su pronađene tri žive periske. Velika je to vijest. Entuzijasti, ali i struka, jer isti je to krug ljudi, reći će ‘to je kao da pronađete živog dinosaura’. Jer, od milijuna periski prije dvije godine, danas ih je u jadranskom podmorju – pet, piše Jutarnji list.

Možda još koja, ali tek ju treba pronaći. Izumrla je vrsta. U kratkom ju je vremenu potamanio parazit.

Agresivni Haplosporidium pinnae i bakterija Mycobacterium sp., poharale su periske brzinom ljetnog požara.

Masovni pomor vrste počeo je u jesen 2016. godine u zapadnom dijelu Španjolske, a u iduće se tri godine proširio cijelim Mediteranom.

Tu im ni činjenica da su od 1992. godine zaštićena vrsta, nije mogla pomoći. Takav je status, zahvaljujući velikim kaznama za vađenje zaštićenih periski iz mora, donio tek nešto novca u državnu blagajnu.

Kapetan Jordan Vešković u svom uredu u Kapetanovoj kući u Cresu čuva dvije periske. Veću i manju, obje pronađene već mrtve. Kapetan ih je pronašao ondje gdje nisu trebale biti – izvan mora. Izronjene kako bi na nekoj polici sakupljale prašinu između ruskih babuški i Petrovog uha. Ako se ne bi slomile pod gomilom ručnika na plažu, perajama i nekoliko litara ljute domaće, hrvatske lozovače. Umjesto s mrtvom ljepoticom u koferu, ‘ronioci’ su se preko granice vratili kažnjeni. Manja je periska neodgovornog ‘vlasnika’, Slovenca, koštala 5000 kuna, velika je predmet kaznene prijave na riječkom Općinskom sudu.

Periske je zabranjeno vaditi iz mora od još od 1992. godine, posljednjih nekoliko godina smatralo se da su izumrle. Gdje su do 2019. godine bili milijuni elegantnih školjaka, danas su njihove masovne grobnice.

Pa kad su prošlog tjedna, mladi ronioci Dennis i Ivan, za poslijepodnevnog zarona pronašli dvije žive periske, bilo je to, kako Dennis kaže, wow! Koji dan kasnije pronađena je još jedna. U ‘dvorištu’ kapetana Jordana. U moru pod prozorima kapetanove kuće. Jordan Vešković kaže da ga je majka nazvala Giordanno, a tek pri upisu sina u vrtić, vidjela da ima Jordana. Neki je revnosni gradski pisar, talijansko ime preinačio u domaću inačicu.

Pinna nobillis, Plemenita periska, spada među najveće poznate školjkaše, u Jadranu je najveći. Endem je Sredozemnog mora.

Periske su najčešće visoke između 30 i 50 centimetara, no neke dosežu i visinu od 120 centimetara. Riječ je o izuzetno osjetljivoj vrsti, a njezina je prisutnost potvrda čistoće mora. Najčešće živi oko dvadeset godina, ali može doživjeti i duboku starost od 45.

Prekomjerni izlov i urbanizacija, ugrozile su školjku. Ni rigorozne kazne, koje se naplaćuju pri lovu na zaštićene vrste, nisu previše pomogle. Ono što je započeo čovjek, parazit je dokusurio.

Krenuo je prije pet godina iz zapadne Španjolske, a u iduće se tri godine proširio cijelim Mediteranom. Periska je danas pod vrlo visokim rizikom od izumiranja, kaže Željko Mihaljević, patolog i epidemiolog na Hrvatskom veterinarskom institutu, voditelj istraživačkog tima projekta ‘Očuvanje periske u Jadranu’.

– To je projekt na kojem Hrvatski veterinarski institut surađuje s Javnom ustanovom More i krš i Javnom ustanovom Nacionalni park Brijuni. Projekt je sufinanciran sredstvima Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, a njegovu provedbu koordinira Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja – kaže za Jutarnji Željko Mihaljević.

Kako bi pomogli oporavku populacije periski u prirodi, na nekoliko su mjesta u Jadranu postavili kolektore za ličinke periski.

– Nadamo se da će preživjele periske dati ličinke te da će nam morske struje pomoći u njihovu prikupljanju. Ličinke potom prevozimo u Aquarium Pula gdje se periske uzgajaju kako bismo ih mogli vratiti u more u trenutku kad ih više neće ugrožavati opasni parazit – entuzijastičan je Mihaljević.

Zavod za zaštitu okoliša i prirode inicirao je praćenje stanja i nadzor zaraze. Pretraživanje podmorja s ciljem lociranja i praćenja živih jedinki, postao je imperativ za Mihaljevića i njegov tim.

Ipak, prvi im je zadatak bio odaslati poruku roniocima na cijelom Jadranu da potraže žive periske i prijave ih Institutu. Plakatima u marinama, usmenom predajom i na svim sajtovima koje ronioci prate, obavijest je kako prepoznati perisku i provjeriti je li živa.

Dennis Hofer si je potragu za živim periskama uzela u zadaću. Mlada je austrijska biologinja, zaljubljena u sve što se miče na planetu. Periske su joj danas strast. Živi u mjestu Stockenboin u okrugu Villach Land u Koruškoj.

Nije mogla dočekati vratiti se u Hrvatsku, u četvrtak.

Dok sjedi ispred ronilačkog kluba svojih roditelja, Jute i Maria Hofera, na plaži uz auto kamp na Cresu, oči joj sjaje. Sunce prži, jedan je od ovogodišnjih, najavljeno mnogobrojnih, toplinskih udara. Ne sjeća se je li u svom životu, prema vlastitim mjerilima zaljubljenika u prirodu, napravila išta vrjednije od onoga 21. lipnja.

– Zaronili smo u more, na mjestu gdje je veliko brdo u podmorju. Kružili smo uokolo, kad sam na 20-ak metara vidjela perisku. Prvo mi je bilo provjeriti je li živa ili mrtva. ‘Zalelujala’sam rukom more ispred nje, jer čim se promijeni struja mora, živa se periska zatvara. I Zatvorila se. Wow! Zvala sam Ivana koji je ronio sa mnom da je poslika. Nakon foto seanse, ronimo dalje, kad, wow!!!, deset metara dalje, još jedna. Bilo je to kao da vidim kita ili morskog psa, čudesno – uzbuđeno za Jutarnji prepričava svoj pronalazak Dennis. Kaže da je više nego sretna.

Oko te je dvije žive, kaže, bilo groblje mrtvih.

Školjke su dobile i imena, Dennis i Ivan, po roniocima koji su ih pronašli.

– Pa ih sada čuvam kao svoju djecu – smije se Dennis. Ne želi označiti mjesto gdje je periska, da je ne bi ‘gnjavili’. Školjku. Iako je to jedna točka na moru, Dennis ju i u mrklom mraku, kaže, može pronaći.

Ništa manje uzbuđena i ponosna nije ni Angela Bradarić iz Hrvatskog veterinarskog instituta. I ona se, kao i Dennis, zaljubila u perisku. ‘Njezina’ je pronađena zahvaljujući kapetanu Veškoviću.

Jordan Vešković morski je vuk, visok i snažan. Kad govori o periski, raznježi se. Tu mu je, pod prozorom Lučke ispostave Cres, gdje u prizemlju šefuje desetljećima. S njim radi ‘mlađa upravna referentica’ Mirjana, njegova supruga, još za koju godinu penzionerka kao i on. U prizemlju je, smije se gospođa, šef on, na katu gdje žive, zna se tko je glavni. Veseli je ironija da će u mirovinu otići kao ‘mlađi referent’. Pitamo zašto je suprug, šef, ne bi promovirao, kažu ‘nema toga, u državnoj službi’. Hm.

Tu oko kuće, više je periski, ali jedna jedina je živa. Kapetan kaže da joj je peta godina.

– Vide se one iz broda. Kad je bura, da znate kako pročisti. Ja sam mislio da su sve žive. Puno je tu sidrišta, a ona su za njih opasna. Samo ih pokosi – kaže kapetan. Uvjeren je da će priroda odraditi svoje i da će se periske vratiti.

Kapetan kaže da tu, pod prozorom, ima i cipla, orada, brancina… U luci se ne lovi. Pa ni Mirjana za ručak nema oradu iz dvora.

– Kapetan mora biti primjer – vrijede tu neka zaboravljena pravila.

Zamole nas nek’ apeliramo na ljude da ne diraju periske. Nema veze ni ako nisu zabodene u dno, nego leže, pa je sigurno da su mrtve.

– Ne smiju se dirati i amen – zaključuje Jordan Vešković.

I Angela s Hrvatskog veterinarskog instituta, kojemu je posao dijagnosticirati bolest koja je dovela do uginuća periski, opčinjena je školjkom.

– Svakim put kad zaronim, u glavi vidim situaciju u kojoj ću vidjeti kako se periska zatvara. Ronim dva metra iznad dna, da odmah odozgo mogu ocijeniti je li prazna. Kad uginu, u načelu ostanu otvorene i zjape prazne. Prazna su ljuštura. Kad vidim da unutra vijori plašt, scena je koja nadmaši sva moja očekivanja. Vidjeti to nakon mora praznih ljuštura, vrh je vrhova – kaže.

Tu, kod Kapetanije je grdo roniti, pokazuje rukom.

– Sve je puno željeza, ne vidi se. Neno Starčević, vlasnik Ronilačkog centra Subseason iz Malog Lošinja, s kojim sam ronila, mi je u nekom trenutku pokazao perisku. Vidim, živa je! Kao Muppet je bila obrasla. Po kapetanu je zovemo Giordana. On je sretan kao malo dijete. Entuzijazam koji smo ljudima prenijeli za školjku, mene oduševljava – kaže.

Ono čemu se nada jest pronaći način za zaštititi perisku, ‘da se odmore’.

Ove raritetne preživjele, dotad, radi njihove su zaštite od predatora i slučajnih oštećenja zaštićene privremenim kavezom. Kao i na mjestima gdje su pronađene druge preživjele periske, postavljen je i kolektor za ličinke periski kako bi se periske mogle uzgojiti u kontroliranim uvjetima te vratiti u prirodu. Ideja je to Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja.

Kolektor je postavljen i kraj Pasadura na Lastovu. Tu je pronađena jedna od pet živih periski u Hrvatskoj. Lastovsko otočje tako je postalo najjužnija točka Jadrana na kojoj je zabilježena živa jedinka nakon velikog pomora periski na Mediteranu.

Uz Angelu Bradarić i Željka Mihaljevića u terenskoj je ekipi Hrvatskog veterinarskog instituta epidemiolog Miroslav Benić.

Periske se razmnožavaju ljeti, kada se nakon vanjske oplodnje razvija ličinka. Ova planktonska faza traje oko 10 dana kada završava njenim pričvršćivanjem za podlogu.

Na projektu očuvanja periski u Jadranu, Hrvatski veterinarski institut partner je Javnoj ustanovi Nacionalni park Brijuni i Javnoj ustanovi More i krš. Projekt je sufinanciran sredstvima Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

Nema kome Angela ne govori o periskama. I isplati se tako. Za jednu, od tih nekoliko pronađenih živih periski u Jadranu, onu kod Zečeva, saznala je u liječničkoj ordinaciji bolnice Merkur.

– Došla sam pitati svog liječnika smijem li roniti. Pitao je kuda ću. Kažem mu, a on se oduševi jer zna gdje je jedna.

Bilo je to na samom kraju svibnja.

Zašto su milijuni uginule, a neke ipak preživjele masovni pomor, treba istražiti. I kako ih ubuduće sačuvati?

– Periske koje su preživjele imaju posebnu imunost koja nam je zanimljiva za istraživanje, ali i koja nam daje nadu da bi se populacija periski u Jadranu mogla obnoviti. Sada je važno pronaći što više preživjelih jedinki. Tu molimo i pomoć građana, pogotovo onih koji će ljeto provesti u rekreativnom ronjenju. Ako opaze perisku za koju posumnjaju da je živa, trebaju iznad nje nježno proći kroz morsku vodu rukom, a periska će se, neprestano ponavljam, osjećajući vibracije, zatvoriti. Lokaciju žive periske, građani bi trebali dojaviti nama, kako bi je zaštitili.

Kad od milijuna školjaka, živih tek nekoliko, pronalazak svake razlog je za slavlje.

D.H.

Doktore, hitno!