//Eleonora Mandić: PRAVO GLASA ZA ŽENE U HRVATSKOJ

Eleonora Mandić: PRAVO GLASA ZA ŽENE U HRVATSKOJ

 

 

-Osobno smatram da je 11.08.1945. godine povijesni datum-

 

Na današnji dan prije 76 godina žene su pravo glasa u Hrvatskoj dobile u okviru Jugoslavije.
Iako su u nekim dijelovima kontinentalne Hrvatske žene dobile po prvi put pravo glasa Mažuranićevom Reformom izbornog sustava, usvojenom 1875. godine u Hrvatskom saboru. Tada su žene po privi put dobile mogućnost glasanja i kandidiranja za političke funkcije, ali samo na lokalnim izborima za gradska vijeća. To je trebao biti povijesni početak proširivanja prava glasa i na više razine, no ubrzo je Khuen Hedervary obustavio reformu i ograničio pravo glasa samo na muškarce i to one imućne, tako su žene i oni manje imućni izgubili pravo glasa 1890. godine.
Zato osobno smatram da je 11.08.1945. godine povijesni datum za žene u Hrvatskoj jer se tada pravo glasanja uistinu odnosilo na sve žene svih slojeva koje su navršile 18 godina.
Iako se žene za svoja prava bore već više o stoljeća, da se ne lažemo, nejednaka postupanja prema muškarcima i ženama postoje još i danas. Nažalost, u današnja moderna vremena i dalje moramo biti na oprezu, glasne i na prvoj liniji zaštite onoga što su naše pretkinje kroz stoljeće izborile za nas.
Moramo ta stečena prava braniti, obraniti i izboriti se za potpuno izjednačavanje na nivou rodne ravnopravnosti. Ako ne zbog nas samih onda zbog naših kćeri, unuka… ukratko za buduće generacije žena. Da nas ne bi povijest pamtila po gubitku istih.
Kroz povijest su zakoni drugačije regulirali pravni status žena i muškaraca. Žene su bile u podređenom položaju u odnosu na muškarca.
Tako i danas možemo svjedočiti izjavama mladih žena, koje su se na prošlim parlamentarnim izborima našli na listi krajnje desnih stranaka, da su se aktivirale politički jer smatraju da treba ukinuti pravo glasa ženama, zabraniti pobačaj i ne želim se više prisjećati što su sve kao žene imale za reći svom biračkom tijelu. Samo sam i tada, a i danas zbunjena tim njihovim izletom u politiku, a žele sva teško stečena ženska prava zabraniti. Tko njima brani da sjede doma, rađaju djecu i budu u potpunosti ovisne o svom alfa mužjaku. Ako se to njima sviđa i vole takav život tko im brani da ga tako žive. Nikada ničiji život nisam propitivala. Samo kao emancipirana žena, majka, ratna veteranka i političarka, koja živi život skroz suprotan od njih ne razumijem njihove odluke o životu u patrijarhatu. To ne znači da bih zakonima zabranjivala njihove izbore, kao što bi one zakonima zabranjivali moje izbore. Samo se trudim mladim djevojkama i ženama objasniti da ovisiti o nekome nije dobro, da u svakom trenutku mora biti financijski i poslovno neovisna od svog partnera ili supruga, jer samo tada može upravljati svojim životom i biti ravnopravna u braku ili vezi, u odgoju djece i donošenju odluka u zajedničkom kućanstvu.

Nažalost još uvijek se u Hrvatskoj, možda u manjoj mjeri, osjećam kao Marija Jurić Zagorka koja je nakon pokretanja Ženskog lista bila žestoko kritizirana od kolega novinara i književnika. Žene su stajale u redovima ispred kioska kako bi čitale nastavke njezinih romana koji su izlazili u dijelovima dnevnih novina, no kada je trebala njihovu podršku da se ženski glas daleko čuje, pognule su glavu zbog patrijarhatskih okova na kakve su bile navikle.
Da, imamo pravo glasa, no kako ga koristimo? Jesmo li sve izašle na posljednje izbore i pokušale se izboriti za bolju budućnost? Podržavamo li se u javnim nastupima i poslovnim uspjesima? Jesmo li ekonomski ravnopravne muškarcima? Jesmo li zaista jedne drugima uvijek podrška ili još uvijek vrijedi ona stara ŽENA JE ŽENI VUK?

Doktore, hitno!